Buhara

Teško je pisati kada ne postoji objekat, a ni slika objekta. Sreća da postoje porodični albumi. Na fotografiji iz 1983. godine pored nas osam igrača basketa Buhara je desno, u dnu gimnazijskog igrališta.

Ni traga od Buhare danas nema, srušena je da bi je zamijenila klubana, na slici lijevo. I klubana je danas nažalost prazna i neiskorištena, isto kao i Buhara prije svog rušenja.
Klubana je svoje najsjajnije dane doživljavala služeći potrebama muškog rukometnog kluba Bosna TS Tešanj. Kao i potrebama ženske rukometne ekipe ‘labudice’. Kada se rukomet u Tešnju prestao igrati na asfaltu nestala je i potreba za klupskim prostorom na gimnazijskom igralištu. 🤷
Tako su i klubana i Buhara, u stvari žrtve napretka. Po cijeloj općini su izgrađene sale za tjelesni odgoj pa je rukomet u Tešnju konačno postao dvoranski sport. 🏐🥅

Kada govorimo o Buhari u njoj nisu bile samo buhe, nego i mnoštvo golubova na tavanu. 😁
Tokom 1970-tih godina tešanjsko trgovačko preduzeće Zadružni magazin (prethodnik Vemala) je u Tešnju organizovalo otkup golubova. Golubovi su se morali živi donijeti u prostorije zadruge u Tešnju. Bio je određen dan u sedmici kada je dolazio specijalni kamion iz Italije da pokupi golubove iz zadruge. Tako da su se ‘lovci’ trudili da upravo tog dana obave akciju hvatanja i isporuke živih golubova. Zadruga se nalazila gdje su danas zgrade Simetrale. Taj otkup je trajao dvije ili tri ljetne sezone i dobro je prorijedio populaciju golubova u Tešnju. Golubovi su bili namijenjeni za izvoz u Italiju. 🍗

Tom prilikom su dvojica komšija (E.A. i S.L.) odlučili napraviti ‘raciju’ na tavanu Buhare. Naime, svi smo znali da se na tavanu Buhare već decenijama gnijezde golubovi. Koristili su tavanski ulaz na kojem nije bilo vrata, sa strane rijeke, i do tada nikome nisu bili interesantni.
Njih dvojica komšija, ondašnjih momaka u ranim dvadesetim, u tome su vidjeli poslovnu priliku za dodatnu zaradu. 😁

‘Akcija’ je provedena jednog vrelog avgustovskog dana oko podneva. Dva prijatelja su preko ljestava ušli na tavanski ulaz Buhare sa strane rijeke. Ulaz su nekako zatvorili kartonom i započeli svoj lov.

Kasnije su pričali kako su kroz paučinu morali gaziti po gomilama nataloženog prašnjavog golubijeg izmeta. Kao i preko raznog otpada, godinama odlaganog na tavan. Preplašeni golubovi su tražeći izlaz mahnito letjeli po zatvorenom tavanu. U divljem letu su se sudarali između sebe, udarali u tavanske grede kao i u njih dvojicu. 🤯
Vreli avgust, podnevna vrelina skoro na maksimumu! Golubovi u prašnjavom polumraku panično lete u svim smjerovima i udaraju u ljude. Da postoji filmski zapis sa tog tavana bio bi napetiji od scena iz Hičkokovog filma Psiho. 😲

Buhara je imala nizak tavan pregrađen gredama pa su njih dvojica morali hodati dobro pognuti. Bili su potpuno mokri od znoja i ljutiti, jer je išlo puno teže nego što su planirali. Na odustajanje nisu smjeli ni pomisliti, jer smo ih napolju čekali mi klinci. Otišao bi im ugled skroz. 😁

Oni su mislili da će zbog skučenog prostora na tavanu golubove moći hvatati golim rukama. Te da će golubovi u mraku tavana biti mirni. To se međutim izjalovilo. Na krovu je bilo puno napuknutih crijepova pa je ipak postojala neka vidljivost.
Za svaki slučaj oni su se prije akcije uvratili komšiji Dragi Bratiću, koji je stanovao u susjednoj zgradi, samo tridesetak metara od Buhare. Drago im je nevoljko pozajmio svoju mrežu za leptire. Upravo ta predostrožnost je njihov plan spasila od propasti.
Kako su kasnije pričali, nakon početnog nesnalaženja i bezuspješne trke za golubovima po niskom tavanu stali su i smirili se. Za njima su se smirili i golubovi. Zatim su sačekali da im se oči priviknu na polumrak tavana. Nakon toga su golubove, jednog po jednog, hvatali mrežom za leptire i ubacivali u vreće. Uskoro su nam počeli dodavati vreće sa tavana. Golubovi ni u vrećama nisu mirovali nego su pomjerali vreće po zemlji, pokušavajući pobjeći. Čim su sišli sa tavana golubove su na leđima žurno odnijeli u obližnju zadrugu i naplatili svoj veliki trud. Postojao je i razlog za žurbu, jer su se plaćali samo živi golubovi. 🤷
Nama dječacima posmatračima to sve skupa je bila ogromna atrakcija i materijal za prepričavanje cijelo ljeto. Tavan Buhare više nikad nismo gledali istim očima. Na kraju je silnim prepričavanjem ispalo kao da smo i mi učestvovali u tome. Mada smo samo preuzimali vreće sa tavana. A i to smo činili pod strahom jer su se golubovi u vrećama otimali i borili. 🤷

Buhara je oduvijek bila zelene fasade, široka do pet metara a duga najviše dvadeset metara.
Od 1975. godine do 1979. godine je služila za održavanje praktične nastave srednjoj tekstilnoj školi. Praksu je tekstilcima predavao nastavnik Terzić Sakib Tarzo. Redžo i Hamdija Kavazović su neki od učenika prve generacije a Sejo Sejmenović i Edin Mulabećirović iz druge generacije. Nastavnika Tarzu smo na odmorima često viđali kako puši ispod nadstrešnice na ulazu u Buharu. Učenici poput Seje Sejmenovića su na velikom odmoru išli na Studenac i tamo pušili.

Osim za potrebe tekstilne škole Buhara je služila i za časove tjelesnog odgoja kao i za aktivnosti učeničkih sekcija.
Danas renomirani umjetnik Ahmet Hundur je tada kao gimnazijalac oslikavao unutrašnje zidove Buhare svojim ranim radovima. Bili su to krupni formati na desnom zidu, možda čak i silueta naše Gradine. Boje su nanošene širokim potezima četke, a povremeno i nabacivanjem manjih količina direktno iz kante. Boja se razlivala po zidu, a djelimično i po drvenom podu Buhare.
Tome su svjedočili Ahmetovi drugovi iz razreda, kao i mi klinci koji smo vječito skitali po gimnazijskom igralištu.
U ostavi Buhare se nalazio i školski gramofon. Uz pomoć tog gramofona smo na časovima tjelesnog odgoja pokušavali proplesati. Za neke od nas su lekcije nažalost bile bezuspješne.
😁
Koristili smo priliku pa smo na školskom gramofonu povremeno puštali i tadašnje hitove. Jer ploče su se nekako i mogle kupiti, ali gramofon je bio van naše lige. Ondašnji gimnazijalac Hajrudin Hotić Berla je veoma često puštao singlicu od Indexa ‘Obala pusta, obala vrela’. Takođe je stavljao i singl od Angela Dimova ‘Dva prstena dva svjedoka’. 😀
Moje učešće je bila singlica Đorđa Balaševića kupljena u Sarajevu u Jugotonu ‘Život je more’. 🫧 Povremeno smo u četvrtom razredu taj gramofon prenosili u našu učionicu u gimnaziji. Tu smo na časovima maternjeg jezika ponekad slušali ploče, uz dopuštenje profesorice Nade Naletilić. 🍒
Već tada sam bio inficiran engleskim jezikom. Na bijelom prozorskom okviru u našoj učionici hemijskom olovkom sam napisao naslov pjesme grupe Queen ‘We are the champions’ i još dodao IV-1. Da se zna ko su ‘šampioni’ te godine. 😁
Profesor maternjeg jezika Šefket Hadžiefendić je imao običaj ruku skrštenih iza leđa šetati učionicom. Veoma brzo je tokom šetnje uočio taj natpis. Odmah se okrenuo i pitao ko u razredu zna engleski jezik? Naravno da se niko nije javio. Onda je profesor pitao da li neko zna barem nešto iz engleskog jezika? Opet bez odgovora. Samo se Ida iz prve klupe diskretno okrenula prema meni i lagano kašljucala. 😂

U Buhari se na njenom dnu nalazila i ostava sa opremom za tjelesni odgoj. Lopte medicinke, švedski sanduk, strunjače, odskočna daska, kozlić, ali i kugla sa čunjevima. Časove tjelesnog smo u gimnaziji po lijepom vremenu radili na gimnazijskom igralištu. Ali kada kiša i hladnoća nisu dopuštali vanjsku nastavu, ta dva časa smo provodili u Buhari. Ponekad smo se znali i kuglati. Mada je bilo veoma nepraktično. Pod se tresao i bučao od kugle jer su daske bile već stare. Čunjevi su se naravno ručno uspravljali. 😁

Između ‘Buhare’ i koševa je tih godina asfaltiran teren i postavljena mreža za odbojku. To je bio ogroman pomak naprijed. Nakon prvog asfaltiranog terena za košarku, do njega je urađen i asfaltiran i prvi teren za odbojku. Interes za odbojku je bio veoma veliki. Tokom par godina mreža se skidala samo kad pada snijeg. Teren je rado korišten od učenika gimnazije kao i od djece koji su visili na igralištu. Nažalost uvijek je falilo lopti. Taj manjak lopti je doslovce uticao i na manjak našeg igranja odbojke i košarke. Takođe, lopte su bile skupe, a u Tešnju se tada nisu mogle nigdje ni kupiti. 🤷

Buhara je kao objekat bila izolovana od glavne ulice. Njen dugi bočni zid okrenut rijeci (na slici) je noću služio mladim parovima za njihove prve ljubavne korake. Uz zid se po zemlji pružala betonska staza širine pola metra. Taman da parovi budu odmaknuti od gustog zelenila pored, a u isto vrijeme i skriveni od ulice. 🫣

– Fotografija u prilogu je iz vlastitog porodičnog albuma. Nastala je 7.3.1983.godine na gimnazijskom igralištu prije partije basketa. Autor fotografije je Hajrudin Galijašević Den. Stoje slijeva Edhem Grebić Drobac, Asko Ahmetagić, Mustafa Silajdžić Softa i Muris Jahić Purki. Čuče slijeva Suljo Krdžalić, Midhat Brkić Ciko, Mensur Hodžić Menjo i Enver Eno Brka.