Povodom 110-te godišnjice smrti Muse Ćazima Ćatića,
6.4.1915. – 6.4.2025.
______________________________________________________________________________
Tu sada snijeg povija ili povjetarac miluje krošnju osunčanih, mladih, još uvijek krhkih stabala. Ka bolnici na brijegu probijen je put. Asfaltom su prekriveni i tako zauvijek zaboravljeni neki od bezimenih, pod nebom neponovljivih ljudskih udesa.
Cvijetni zasadi prošarali su taj neveliki prostor staroga, pasivnog groblja. Tu su i drvene klupe, na čijim naslonima sjede đaci, držeći se za ruke, a noge drže na sjedištima. Nekada mislim kako u njih, dok su tu, ulazi nešto od duša onih što su im tijela već dugo pod zemljom, njihove neostvarene želje, nade, snovi.
Naoko, po svemu, to kao da više nije groblje, kao da, zapravo, nikada i nije bilo. Ali ako bolje osmotriš, u travu polegli, naokolo nepravilno raspoređeni, u stvari razbacani brojni bašluci, s kojih je vrijeme izbrisalo imena i datume, kazat će ti da jest: groblje, nedvojbeno. A da se živi bore za prostor, otimljući ga i od mrtvih, i da sve čine kako bi ove zauvijek eliminirali, izbrisali svaki spomen na njih, svaki njihov zemni trag.
I polazi im to za rukom, živima, ali na trajnu opstojnost jednoga groba u tom groblju ipak su se morali sviknuti. Tu je sahranjen pjesnik, koji je umro mlad, davno: prošlo je od tada cijelo stoljeće. Smješten je uz ulicu, na ulazu u groblje. Njega žîvī kao da, zbog nečega nejasnog, ne smiju dirati. Štaviše: povremeno mu se vraćaju da ga obnove, urede, osvježe. S vremena na vrijeme na njemu osvane ruža, ili cijeli buket. A taj se pjesnikov grob, tako, uspostavlja kao čuvar groblja koje nestaje, čuvar spomena da je to bilo groblje, i da su ovdje pogrebeni oni što su nekada hodili ovim gradom i borili se za svoj prostor – baš kako čine i oni koji su danas živi.
Pjesnik kao da čuva mrtve od zaborava, od te, za svijet živih, konačne smrti. I kao da opominje kako razlike između živih i mrtvih uistinu i nema.
Ponekad, noću, kasno, kad se vraćam, i ja uzberem ružu, da njoj ponesem…