San snova

“Ja se stidim u snovima, ali se snova ne stidim.”

Orhan Pamuk

San snova je onaj san iz koga vas nije probudio ni budilnik. Obično se odnosi na san koji je izuzetno intenzivan, živopisan ili emocionalno nabijen. To može biti san koji ostavlja dubok utisak i nastavlja da se preispituje dugo nakon buđenja. Kao i drugima, i meni se s vremena na vrijeme u snovima pojave ljudi i događaji koje znam, i koje ne znam. Nekada su ti snovi prilično jasni, popute jave, samo što se nisu još bili u našoj stvarnosti dogodili. No dogode se kasnije. Drugi pak, ostaju nejasni, magloviti, nepotpuni kao što su to često i sami međuljudski odnosi.

Sanjao sam stranačke izbore. Pitam se odkuda baš oni u san dođoše? Da li zbog toga što smo predugo čekali da se održe, ili zbog toga što je samo rezultat važan – ko će biti izabran? Ni jedno, ni drugo nije iznenađenje u društvu u kome živimo. Rekao bih prije da smo se navikli na jednu praksu koja je dugo prisutna: sve je “u rukama” onih koji imaju najveći uticaj. Kao i to, hoće li se i kada izbori održati, i ko će biti izabran!? No, niko ne može kontrolisati šta će mu u san doći, pa ni ja. Da sam birao, svakako ne bih birao stranačke izbore, iako mi je drago da su održani. Ne zbog toga što imam bilo kakav osobni uticaj na to, niti zbog toga što imam neki osobni cilj, nego zbog osjećaja neizbježne odgovornosti za ono što su zajednički društveni mehanizmi, zajednički ciljevi i zajedničko nasljeđe. Ili bi to bar trebalo biti.

Kako god, šta je – tu je. San je san. Bila je nedjelja. Ugodan ljetni dan. Malo topliji nego što bi današnjem svijetu bilo po volji, ali ko će svijetu udovoljiti. Svečana atmosfera. Prostorija uređena za najviši čin stranačkog demokratskog raspoloženja, za čin u kome se volja članova pretače u izbor stranačkog rukovodstva. To je dan u kome se članstvo pita i odlučuje. Nema drugog dana godinama. Istina, članovi su izabrali svoje delegate, osobe u koje imaju povjerenje, osobe koji će volju i prijedloge članova kao preuzeti emanet, kao preuzeto povjerenje, do kraja nositi ponosno, glasno i dostojanstveno. Oni će stavove članstva iznijeti na sjednici, zašto nešto ili nekog podržavaju, spremni da saslušaju druge zašto drugi nešto drugo ili nekog drugog podržavaju. Radi se o programima kandidata i samim kandidatima. Istina, malo je članova iskoristilo svoje pravo da sudjeluje, mnogi nisu ni znali pravila procesa, nisu znali ni kada i gdje se pojedinačni glas može čuti, ali imali su priliku. Članovi su nezainteresovani (tako neki tvrde), ne vrijedi slati sms poruke (osim ciljane) ili mail obavijesti, ne vrijedi pogotovo oglašavati sve plakatima. To se radi samo kada je borba za javnu vlast, za javne funkcije, za javne izbore. Ovo je stranačka stvar. Dovoljno javna da se vidi (fb najava), i dovoljno konspirativna da bude sve pod kontrolom.

Sjednica izborne skupštine je počela sa radom u kasnim popodnevnim satima. U sali razdragana i nasmijana lica, delegati i delegatkinje dobrog raspoloženja, poznati gosti ozbiljnih lica. Ja sjedim u prvom redu. Poziv dugogodišnjem predsjedniku (i nosiocu drugih javnih funkcija) je stigla 10 dana prije sa molbom da rezervišem vrijeme. Zatim je i sekretar pozvao telefonom. Onda osoba zadužena za goste, iz aktuelnog povjereništva, zove dan prije i moli da  se kratko obratim na sjednici. Zahvaljujem se, i kažem niste trebali, nije to kod nas uobičajeno. Ipak, mislim, nešto se dešava. Možda bude neka promjena. Obradovan sam.

Do mene sjede drugi gosti. Nisu bili predsjednici. Nema više nijednog prisutnog živog predsjednika koji su godinama bili na čelu. Niti v.d. predjsednika. Malo se osjećam neugodno i mislim: što su samo mene pozvali!? Odkud ja!? Ne mogu se sam sebi načuditi. A onda pomislim: možda su zvali i druge, ali oni nisu mogli ili nisu željeli doći!? Njihova stvar, kontam u sebi, a moja je stvar da sam tu, u prvom redu. Ispričao bih do kraja, ali se bojim da će drugi moj san pogrešno razumjeti. I oni koji bi bili obradovani da sam pozvan, i oni kojima je svejedno a i oni koji misle da me nije ni trebalo pozivati. Zato, neka ostane na ovome. Dobro je. Izbori su održani. Valja poštovati novoizabrano rukovodstvo. Legalno je koliko i sva prethodno izabrana.

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020