Laž

Istina ne boli –

boli ono što se iza istine pokušava sakriti.

Laž je svjesno izgovaranje neistine s namjerom da se druga osoba dovede u zabludu. To nije samo pogrešna informacija — laž podrazumijeva namjeru da se neko obmane. Ta namjera može biti iz mnogih pobuda: da se sakrije sopstvena krivnja, da se sačuva sopstvena pozicija, da se stekne neka materijalna korist, da se zaštiti neko ko nam je drag, ko je „naš“ ili neki drugi motivi.

No u svim tim slučajevima nastaju posljedice i po osobe, i po druge – po društvo. Gubitak povjerenja je na prvom mjestu. Prije ili kasnije neko će to uočiti, saznati i taj krug će se povećavati te će ljudi početi sumnjati sve više i više u to šta ta osoba govori. Istovremeno, neovisno o spoznaji drugih, nastaje erozija osobnog integriteta onoga ko laže, nagriza osjećaj unutrašnje dosljednosti i moralnosti. To može osobu odvesti u psihički stres i krivicu, ako još uvijek ima određenu čistoću srca, te se preispituje. U tom slučaju svaka laž proizvodi osobi pritisak, tejskobu pa i stid. I taj osjećaj je velika nada i prilika da se osoba bori sa sobom i prestane lagati s namjerom. Ako se ta prilika propusti, lakše nastaju nove laži i komplikacije. Jedna laž često zahtjeva druge da bi se „održala“. A to opet vodi udaljavanju istine o samom sebi. Lažima osoba počinje lagati sama sebi, udaljuje se od sebe, i umiruje sopstvenu savjest. Tako nastaje „sljepilo“ da osoba ne vidi kod sebe ono što druge vide.

No veća je šteta koja nastaje po društvo. Povjerenje je temelj društvenih odnosa, institucija i ugovora (društvenih i organizacijskih pravila). Gdje se laže, raste nepovjerenje, cinizam, te podjele a zajednica i društvo slabe. Ako nema otpora, ako nema borbe drugih protiv takvih laži, onda to znači da učesnici laž tolerišu (od članova vodstva do članova organizacije, zajednice i društva) a posljedica je slabljenje osjećaja za ispravno i pravedno. A društva bez istine ne mogu gradiri stabilne institucije pa nastaje stanje dugoročne nestabilnosti.

Obećanje je izjava o budućem djelovanju. Ono proizvodi očekivanje kod onih kojima je obećanje dato i obavezu onog ko je obećanje dao. Ako neko svjesno obeća nešto s namjerom da to ne ispuni, to jeste laž. Kao što je laž ako nešto neko obeća a nije bilo objektivnih razloga da to ne ispuni te zbog nemara, sujete ili zavisti to ne ispuni. Ljudi su razumni i trebaju davati razumna obećanja a ne obećavati (radi sopstvenog interesa) samo ono što bi neko volio čuti.

Ipak, neispunjeno obećanje nije uvijek laž. Ponekad se pojave okolnosti koje onemoguće ispunjenje, iako je namjera bila iskrena a obećanja razumna. Tada govorimo o neispunjenom obećanju, ali ne i laži. Kao što ima situacija u kojima laž ne pravi lošu posljedicu po druge ili koncept „bijele laži“ kako bi se neko zaštitio od nepotrebne boli, opasnosti ili nepravde. Na primjer, skrivanje nevine osobe od nasilnika. Ili pomiriti dvije osobe koje međusobno ne razgovaraju, niti se pozdravljaju. Ali čak i ove korisne laži trebaju biti iznimka a ne izgovor za manipulaciju.