TESANJ.NET stranica grada
Država ne opstaje zato što je neko brani riječima,
nego zato što je ljudi svakodnevno grade zajedno.
Punih četrdeset i pet godina nakon Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije vladao je mir. Zatim je, u svega nekoliko godina, gotovo sve srušeno: ideali, međuljudski odnosi, institucije, infrastruktura – i sama država. Početkom 1996. godine, dakle prije trideset godina, stvari se nisu mogle „vratiti na početak“, jer to historijski nikada nije moguće. One su zatečene tamo gdje su se nalazile. Svidjelo se to nekome ili ne, bilo to kome pravo ili krivo, stanje je takvo kakvo je bilo.
Republika Bosna i Hercegovina ostala je bez svoje republike. Jedan novoformirani entitet unutar države Bosne i Hercegovine „uzeo“ je naziv republika, dok je drugi entitet, koji je nastao prvi, dobio naziv federacija – i to po imenu same države – te je dodatno rascijepljen na deset kantona. Na prvi pogled, sve to djeluje čudno, pa i nelogično. No kako se često kaže: šta je – tu je. Mir je bio postignut, a međunarodno priznata državnost Bosne i Hercegovine formalno je sačuvana. Kako su tada tvrdili međunarodni i domaći politički akteri, to je bilo od presudne važnosti.
Iako su svi priželjkivali mir i kraj stradanja, gotovo niko nije bio istinski zadovoljan. Nisu bili zadovoljni ni oni koji su planirali podjelu Republike Bosne i Hercegovine između susjednih država, niti oni koji su oružanom i političkom borbom odbranili njen opstanak. Prvi su dobili podijeljenu Bosnu i Hercegovinu – iznutra – ali i presude za genocid, udruženi zločinački poduhvat te brojne međunarodno presuđene ratne zločine. Drugi su sačuvali državu. I to je, čini se, trebalo biti dovoljno.
Međutim, ni trideset godina kasnije branitelji Bosne i Hercegovine kao društvo nisu to u potpunosti shvatili. Jer da jesu, zar to ne bi značilo da se odavno trebala upaliti crvena lampica upozorenja za sve lidere: državne i političke, diplomatske i ekonomske, ali i za intelektualce, kulturne i sportske radnike? Upravo za sve one koji oblikuju javni prostor, diskurs i kolektivnu svijest.
Oduzeti međunarodno priznatoj državi naziv republike, podijeliti je iznutra na dva entiteta, jednom dati naziv federacija države čije ime nosi, a drugom dati etničko ime jednog naroda uz dodatak riječi republika – to nije puka simbolika niti administrativna greška. To nije bila ni tehnička nužnost. To je bio svjestan, promišljen i dizajnerski politički potez, suštinski važan za arhitekturu poslijeratnog poretka. U tome se ogleda sama srž problema: opstati u državi koja nije bila planirana u tom obliku zahtijevalo je rješenja koja će njenu suštinu učiniti slabom, nefunkcionalnom i trajno konfliktnom.
Danas, trideset godina kasnije, svjedočimo kontinuiranom međusobnom optuživanju i nadmetanju lidera pozicije i opozicije unutar bosanskih političkih stranaka. Više nisu u pitanju samo pojedinci – u sukobe se uključuju čitava rukovodstva stranaka. Politički obračuni započinju sve ranije, kao da je riječ isključivo o borbi za vlast, a ne o pitanju opstanka države. Kao da Bosna i Hercegovina nije temeljni okvir unutar kojeg bi se te borbe uopće trebale voditi.
Postavlja se ključno pitanje: kako je moguće učestvovati u vlasti, ili se boriti za vlast, zajedno s akterima koji otvoreno ili prikriveno intenziviraju politike podjele Bosne i Hercegovine između susjednih država? Koji je smisao takvog političkog sudjelovanja? Možda je svih ovih trideset godina postojala nada, ili iluzija, da stvarnost nije onakva kakvom je sugerišu sami nazivi entiteta i ustavna struktura države. Možda je postojalo uvjerenje da se vremenom može „normalizirati“ ono što je u svojoj osnovi duboko problematično.
Možda je došlo vrijeme da se ta iluzija konačno razgrne. I možda je došlo vrijeme za drugačiji politički i društveni dogovor: za minimum zajedničke odgovornosti svih bosanskih političkih stranaka, intelektualaca, privrednika, kulturnih i sportskih radnika. Dogovor u kojem bi se jasno i bezuslovno reklo: ulazimo u vlast – koliko god nas bude – ali ne prihvatamo nijedno rješenje koje dalje vodi podjeli države. Istovremeno, angažujemo sve raspoložive ljudske i institucionalne resurse, posebno u međunarodnom prostoru, kako bi Bosna i Hercegovina dobila šansu da postane ono što bi trebala biti – normalna, funkcionalna i održiva država.
Trideset godina nakon rata, pitanje više nije ko je bio u pravu, nego imamo li snage za saradnju u onome što je nužno. Bez toga, naredne decenije mogle bi biti samo nastavak istog (ne)snalaženja, ali s još većim troškovima i manjim izgledima za ispravku.
