TESANJ.NET stranica grada
Teško se odlučuje onaj koji ništa neće.
Lucius Annaeus Seneca
Nije mali broj onih koji danas prozivaju prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne države Bosne i Hercegovine. Ne iznenađuje što to čine oni koji su devedesetih godina aktivno rušili državu i njene institucije, niti oni koji i danas slijede iste ciljeve drugim sredstvima. Donekle iznenađuje kada to dolazi od ljudi koji su bili neposredni sudionici odbrane Bosne i Hercegovine, pa čak i od nekadašnjih saradnika predsjednika Alije Izetbegovića. Najviše je, međutim, onih koji u današnjem stanju države ne vide izlaz, pa traže racionalno objašnjenje u navodnim greškama onih koji su je branili i obnavljali u najtežim okolnostima.
Čak i kada bi sve optužbe koje se danas iznose bile tačne – a najčešće su selektivne, izvađene iz konteksta i lišene razumijevanja međunarodnih, regionalnih i unutrašnjih okolnosti tog vremena – one ne bi pomogle Bosni i Hercegovini da krene lakšim i boljim putem. Naprotiv, takav pristup objektivno pomaže onima koji su destrukciju društvenih odnosa nastavili i nakon rata, te onima koji sistemski sprečavaju izgradnju nepristrasnih i profesionalnih javnih institucija. U tom smislu, riječ je o politički i moralno kontraproduktivnom narativu.
Ovdje je važno razlikovati ono što je tačno od onoga što je istinito. Tačnost je često situaciona i ograničena – vezana za pojedinačnu odluku, događaj ili izjavu. Istina, međutim, nastaje tek sagledavanjem šire slike: dugog vremenskog luka, odnosa moći, međunarodnih pritisaka, realnih alternativa i njihovih posljedica. Ljudi koji nisu u stanju da se oslobode pristrasnosti često odustaju od traganja za istinom, a „tačne činjenice“ koriste za potvrđivanje unaprijed formiranih stavova. Kod jednih je to svjesno i politički motivirano; kod drugih je rezultat razočaranja, nemoći ili unutarnjeg sukoba s realnošću. Prvi su otvoreni neprijatelji države Bosne i Hercegovine. Drugi to nisu – i njima je potrebna pomoć u razumijevanju šire istine, a ne dodatna polarizacija.
Arhivska građa Kabineta Alije Izetbegovića, koja se čuva u Arhivu Bosne i Hercegovine, upravo tu širu istinu čini vidljivijom. Dokumenti iz 1991. godine jasno pokazuju da je Izetbegović, zajedno sa saradnicima, pokušavao očuvati mir i spriječiti raspad Jugoslavije nasiljem. Njegova diplomatska korespondencija, prijedlozi o budućem uređenju zajednice i insistiranje na ljudskim pravima i međunarodnim standardima svjedoče o državničkom pristupu, a ne o avanturizmu ili isključivosti. U kasnijem ratnom periodu, arhivski dokumenti pokazuju dosljedno odbijanje etničkih podjela, kritiku nepravdi bez obzira s koje strane dolazile, te stalno insistiranje na pravu, odgovornosti i zaštiti civila. Posebno je važno primijetiti da se u tim dokumentima ne vidi vođa opsjednut moći, nego lider opterećen odgovornošću. Njegova pisma međunarodnim zvaničnicima, domaćim institucijama, vojnim i civilnim strukturama svjedoče o stalnom balansiranju između principa i realpolitike, između moralnih uvjerenja i brutalnih ograničenja stvarnosti.
Suštinsko pitanje danas nije da li je Alija Izetbegović bio bezgrešan – jer takvi lideri ne postoje – nego da li smo spremni učiti iz konteksta u kojem su odluke donesene. Oni koji su branili Bosnu i Hercegovinu i gradili njene institucije trebali bi ostati nepristrasni, okrenuti istini i budućnosti, a ne unutarnjim obračunima. Bez tog pristupa, kritika prošlosti postaje bijeg od odgovornosti sadašnjosti.
Bosni i Hercegovini danas ne treba revizija savjesti njenih branitelja, nego obnova dosljednosti u vrijednostima za koje se plaćala najviša cijena.
