TESANJ.NET stranica grada
Stabilni sistemi ne isključuju promjenu;
oni je čine mogućom bez gubitka svrhe.
Počeo sam graditi kokošinjac. Treći po redu. Prva dva sam gradio s jasnim planom i unaprijed oblikovanom slikom konačnog izgleda. Drugi je nastao kao nužna zamjena prvog, koji je, iako funkcionalan, morao biti izmješten zbog reorganizacije prostora. Treći kokošinjac gradim jer se drugi, uprkos početnim očekivanjima, pokazao pogrešno koncipiranim, nesređenim i dugoročno nepraktičnim.
Ovoga puta sam svjesno krenuo drugačije. Vođen idejom agilnog menadžmenta, započeo sam bez potpuno jasne slike konačnog rješenja, uz spremnost da tokom procesa prilagođavam, korigujem i unapređujem. Rezultat je bio iznenađujuće dobar: troškovi su bili manji, inovativnost i fleksibilnost veći, a rok izgradnje nije imao presudnu važnost. U kontekstu jednostavnog i ograničenog zadatka, agilni pristup se pokazao racionalnim i efikasnim.
Međutim, budući da se profesionalno bavim sistemskim pristupom kao temeljnim okvirom za uspostavljanje reda u složenim društvenim i organizacijskim odnosima, nameće se ključno pitanje: kako koristiti prednosti agilnog menadžmenta unutar sistemskog pristupa? Sistemski pristup polazi od jasno definirane svrhe i cilja. On obuhvata ne samo kvalitet i kvantitet rezultata, nego i strukturu, rokove, troškove te odnose među akterima. U njegovom središtu su ljudi i njihovi odnosi; sve ostalo je izvedeno.
Agilni menadžment, s druge strane, naglašava fleksibilnost, saradnju i brzu prilagodbu promjenama. On nije zamjena za sistemski pristup niti mu je suprotstavljen. Naprotiv, unutar sistemskog okvira ima svoju legitimnu ulogu, koja se može sažeti formulom: sistemska stabilnost – lokalna fleksibilnost.
Važnost razumijevanja oba koncepta raste s porastom složenosti: broja zahtjeva, obima aktivnosti i uključenih aktera. Dok su izazovi na nivou izgradnje kokošinjca, sistemski pristup nije nužan; dovoljan je agilni način rada. Međutim, kod većih projekata, razvoja institucija ili ozbiljnih poslovnih poduhvata, oslanjanje isključivo na agilnost postaje rizično.
Kratkoročno, takav pristup može funkcionirati. Dugoročno, međutim, ne gradi stabilnu sinergiju odnosa. Prije ili kasnije dolazi do krize povjerenja, preispitivanja smjera i pitanja održivosti. Bez tog preispitivanja nastupaju faze opravdavanja, neutemeljenih nada i žrtava koje gube smisao. Sistemski pristup ostaje nezamjenjiv temelj dugoročne stabilnosti jer u sebe ugrađuje pravednost, transparentnost i predvidivost.
U tom okviru, agilni menadžment ne gubi značaj; naprotiv, postaje alat za stalno unapređenje sistemske efikasnosti. Ključno je, pritom, kontinuirano osposobljavanje sudionika kako bi razumjeli vlastitu ulogu, odgovornosti i međuzavisnosti. Tek tada je moguće unutar mikro-konteksta povećavati fleksibilnost – ne kroz sukob, nego kroz usklađivanje i odgovorno korištenje resursa.
Gradeći kokošinjac, uočio sam još jednu poučnu pojavu: kada koka snese jaje, ne oglasi se samo ona. Ubrzo kukuriču i druge koke, a zatim i pijetlovi. Buka se širi, iako se stvarni događaj već desio i ne zahtijeva dodatnu reakciju. U kokošinjcu je to normalno – instinktivni mehanizam kolektivne reakcije.
U organizacijama, međutim, stalna buka nije znak vitalnosti, nego simptom. Ona upućuje na nedostatak jasnoće, povjerenja i strukturirane komunikacije. Organizacija koja ne zna pretvoriti događaj u smisao proizvodi šum umjesto odluka. Zato se u menadžmentu ne pita: ko je počeo kukurikati? nego: zašto sistem nema dovoljno mira, jasnoće i povjerenja da bi mogao raditi bez buke?
