TESANJ.NET stranica grada
Velika djela ponekad nastaju iz skromnih sredstava, ali iz snažne odgovornosti prema zajednici.
Ime Mesud arapskog je porijekla i znači sretan, blažen, onaj koji je usrećen ili uspješan. Ne mogu znati
koliko je Mesud Mulabdić bio sretan tokom svog osamdesetšestogodišnjeg života, ali iz ličnog iskustva
mogu posvjedočiti koliko je bio poduzetan, odgovoran i istrajan u radu za dobrobit zajednice. Njegov
ukupni doprinos nesumnjivo je mnogo veći od onoga što obuhvata moje iskustvo neposredne saradnje,
posebno u periodu od 1994. do 2000. godine kada je Mesud bio uspješan direktor JP „RAD“, Tešanj (i
kasnije). Ipak, upravo taj period najbolje pokazuje kakav je bio čovjek i kakvu je energiju unosio u javni
rad.
U julu 1994. godine imenovan sam za prijelaznog općinskog načelnika Tešnja, u vremenu kada je rat još
trajao, a grad tek izlazio iz teškog perioda opsade koja je trajala 268 dana. U takvim okolnostima preuzeo
sam odgovornu javnu funkciju bez mogućnosti da dobijem sistematske informacije od prethodnih
nosilaca vlasti. U tim prvim danima posebno se isticao rahmetli Mesud Mulabdić. Uz puno poštovanje
prema svim saradnicima, mogu reći da mi je tada bio svojevrsna „desna ruka“. Njegova iskustva,
inicijative i odlučnost uveliko su nadomještali moj nedostatak iskustva u upravljanju tako složenim
javnim poslovima.
Jedan od prvih velikih izazova bio je problem električne energije. Dalekovod prema Tuzli, koji je do 1992.
godine prolazio preko Ozrena, bio je srušen. Tešanj je morao hitno pronaći novo rješenje – izgradnju
dalekovoda prema Maglaju i dalje prema Zenici. Novca nije bilo, a rat je još trajao. Tim povodom otišli
smo kod rahmetli Faruka Smajlbegovića, tadašnjeg ministra privrede i energetike u Vladi Republike
Bosne i Hercegovine. Postojale su dvije opcije: jeftinija, sa drvenim stubovima, ili trajna, ali znatno
skuplja čelična konstrukcija. Ja sam bio spreman prihvatiti nužno rješenje, ali Mesud je odlučno rekao:
„Ni govora – samo čelična konstrukcija.“ Ministar je s pravom pitao kako ćemo zatvoriti finansijsku
konstrukciju. Mesud je bez oklijevanja odgovorio: „Vi recite šta država može, a ostalo je naša briga.“ I
zaista, tako je i bilo. U realizaciji su učestvovali svi – tešanjska privreda, iako iscrpljena ratom, Općina
Tešanj, Elektroprivreda i Vlada. Dalekovod je izgrađen i služi građanima i danas.
Istovremeno, Tešanj je prolazio kroz veliku administrativnu promjenu. Do 1992. godine pripadao je regiji
Doboj, a nakon Vašingtonskog sporazuma postao je dio nove administrativne strukture vezane za
Zenicu. Tokom 1994. i 1995. godine općina je djelovala gotovo autonomno, često oslanjajući se na
improvizaciju, snalažljivost i ličnu odgovornost ljudi koji su vodili javne poslove. Trebao je pokrenuti
privredu, nadoknaditi izgubljenu školsku godinu, organizovati nova srednjoškolska zanimanja i formirati
opću bolnicu. Uz to je općina i dalje imala obavezu logističke podrške jedinicama Operativne grupe 7 –
Jug. U takvim okolnostima svaka dobra ideja bila je dragocjena. Jedna od takvih ideja bila je i rješenje
kako da dio prihoda od carine i poreza ostane u općinskom budžetu, čime je omogućeno funkcionisanje
lokalnih institucija u vremenu kada sistem raspodjele javnih prihoda još nije bio uspostavljen. To je bila
Mesudova ideja. Neću pominjati konkretne iznose, jer danas sve to može zvučati gotovo nestvarno. Reći
ću samo da je današnji općinski budžet višestruko veći od tadašnjeg. Ipak, u tom tadašnjem budžetu bilo
je nečega što se teško može izraziti brojkama – bilo je bereketa. Bereket ne znači imati mnogo. Bereket
znači postići velike rezultate s malo sredstava. To je prisustvo dobra koje traje, koje raste i koje donosi
mir i zadovoljstvo zajednici.
U tom smislu, rahmetli Mesud Mulabdić bio je čovjek jednog takvog vremena – vremena u kojem su
odgovornost, povjerenje i zajednički rad često nadoknađivali ono što je nedostajalo u materijalnim
sredstvima.
Fuad Šišić
