IZBORI 2026

Demokratija nije samo pravo da biramo,
nego i odgovornost da znamo koga i zašto biramo.

Pišem ovaj tekst na dan izbora u Bosni i Hercegovini, 4. oktobra 2026. godine. Nakon što sam završio glasanje, bio sam veoma zadovoljan novom organizacijom samog procesa. Prednosti novih tehnologija, nakon dužeg čekanja, konačno su implementirane. Uočio sam tri značajne promjene:

1. jednostavnu, nepristrasnu i pouzdanu identifikaciju birača;

2. jednostavan i brz proces glasanja;

3. angažovanje mladih i ljubaznih osoba u procesu glasanja, bez prepoznatljivih stranačkih lica.

To je promjena u procesno-tehnološkom i resursnom smislu. Ona može povećati povjerenje u autentičnost slobodne volje birača. Istovremeno, barem djelimično, uklanja jednu od dugogodišnjih sumnji u mogućnost izbornih manipulacija. Nekima se time oduzima alat za eventualnu krađu glasova, a drugima izgovor za loš izborni rezultat. U svakom slučaju, riječ je o potrebnoj promjeni koja može imati pozitivan uticaj na povjerenje u izborni proces.

Ali upravo na tom mjestu počinje jedno drugo, mnogo složenije pitanje. Odmah pri ulasku u prostoriju za glasanje uočio sam veliki, stari sto, postavljen sa strane i bez očigledne funkcije, koji je narušavao uređenost prostora. Ni prilaz objektu u kojem se glasanje odvijalo – Srednjoj poljoprivrednoj školi – nije bio naročito uredan. Dan ranije učenici su završili nastavu, a uz prilaz su ostale razbacane plastične boce i druga ambalaža. Možda bi neko rekao da je riječ o nevažnim detaljima. I zaista, sami po sebi oni nisu važni za rezultat izbora. Ali upravo zbog toga ih i navodim. Oni govore o nečemu mnogo širem: lakše je provesti određenu tehnološku promjenu nego mijenjati kulturu ponašanja i društvene odnose.

Tehnologija se može uvesti odlukom, pravilnikom, nabavkom opreme i obukom ljudi. Promjena kulture zahtijeva nešto mnogo složenije: promjenu navika, vrijednosti, odgovornosti i odnosa prema zajedničkom prostoru i zajedničkom interesu. Kada bi fokus rukovodstva na takve promjene bio jednako snažan kao što je bio fokus nadležnih institucija na unapređenje procesa glasanja, vjerujem da bi se rezultati vremenom vidjeli i u mnogo širem društvenom prostoru.

Drugo pitanje koje mi se nameće jeste pitanje slobodne volje birača. Glasanje je tajno i pojedinačna slobodna volja birača može biti ostvarena. Međutim, sloboda izbora ne završava se na tome da čovjek može glasati za koga god želi. Mnogo važnije pitanje jeste: za koga će izabrati da glasa – i na osnovu čega? Odgovor na to pitanje zahtijeva znanje. Zahtijeva uvid u protekle godine: šta je ko govorio, šta je ko radio i koliko su se riječi i djela podudarali. Zahtijeva razumijevanje konteksta različitih perioda, kao i sposobnost razlikovanja rezultata koji su posljedica djelovanja vlasti od onih koji su posljedica širih društvenih, ekonomskih, regionalnih ili globalnih okolnosti. Potrebno je znati procijeniti i ono što je dobro i ono što je loše, ali i razumjeti zašto je nešto bilo dobro ili loše. Tu nastaje problem za mnoge birače.

Većina građana nema ni dovoljno vremena ni dovoljno znanja da samostalno analizira sve političke programe, odluke, rezultate i okolnosti koje su oblikovale prethodne godine. U takvoj situaciji čovjek se prirodno oslanja na ono što mu je dostupno – na informacije, iskustvo, vlastito uvjerenje i, prije svega, na pitanje kome vjerovati. Tu nastaje novi problem. Kome vjerovati kada politička komunikacija rijetko predstavlja cjelovitu sliku stvarnosti? Svako govori ono što smatra važnim – ali često prije svega ono što odgovara njegovom političkom interesu. Neki govore istinu, ali samo njen dio. Neki prešućuju ono što im ne odgovara. Neki činjenice tumače selektivno, a neki iznose tvrdnje koje jednostavno nisu tačne.

Poseban problem predstavlja nedostatak konzistentnosti kroz vrijeme – u odnosu prema idejama, misiji, ciljevima i vlastitim ranijim stavovima. Mnogo je lakše govoriti o drugima nego govoriti o sebi. Zato u političkoj komunikaciji često čujemo negativne prikaze protivnika. Ono što je loše predstavlja se gorim nego što jeste, činjenice se izvlače iz konteksta, događaji se različito tumače, a ponekad se stvaraju i potpuno nove interpretacije. U nekim slučajevima politička komunikacija prelazi granicu kritike i postaje sredstvo zbunjivanja, stigmatizacije ili čak zastrašivanja.

U takvom okruženju biraču ostaje najjednostavnija mogućnost: vjerovati bez preispitivanja. A kome se najlakše vjeruje? „Svome.“ Šta god ta riječ značila. Tako istina ostaje po strani. Nekima zato što im ne odgovara. Nekima zato što za njom ne žele tragati. A nekima zato što nemaju dovoljno znanja ili vremena da je traže. Zato je demokratski problem mnogo dublji od samog čina glasanja. Tajnost glasa štiti slobodu birača, ali znanje i odgovornost daju toj slobodi stvarni smisao. Nakon izbora 2026. godine u Bosni i Hercegovini – bez obzira na rezultate koje u trenutku pisanja ovog teksta još ne znam – ostaje nada da će biti uspostavljena vlast u skladu s autentičnom voljom birača i da više niko neće imati izgovor. Ni oni koji su glasali. Ni oni koji su izabrani. Ali pred nama ostaje mnogo važnije pitanje: hoće li institucije Bosne i Hercegovine nakon izbora moći funkcionisati bez novih blokada i opstrukcija?

Ostaje pitanje konstituisanja domova naroda na nivou države Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, te imenovanja Vijeća ministara BiH i Vlade Federacije BiH. Ali ni to nije kraj procesa. Čak i ako se sve navedeno dogodi bez ozbiljnijih blokada, ostaje ono najvažnije pitanje: Kako institucije učiniti efikasnijim i sposobnijim da rješavaju probleme građana? Jer sama uspostava vlasti nije isto što i uspješno upravljanje državom. Bosni i Hercegovini ne nedostaje samo vlast. Nedostaje joj i sposobnost institucija da ono što je politički dogovoreno pretvore u konkretan rezultat. Potrebni su nam odgovornost, znanje, kompetencije, mjerljivi ciljevi, efikasni procesi i institucije koje će trajati duže od pojedinačnih mandata. A pitanja pred nama nisu mala.

Globalna scena se ozbiljno destabilizuje, ekonomski i sigurnosni izazovi rastu, demografski trendovi su nepovoljni, a problemi u Bosni i Hercegovini gomilaju se u različitim segmentima društvenog života. Zato nakon svakih izbora ne bi trebalo postavljati samo pitanje: Ko je pobijedio? Treba pitati i: Šta sada treba uraditi? A možda još važnije: Hoće li izabrani ljudi biti spremni preuzeti odgovornost za ono što će uraditi – ali i za ono što neće uraditi? Izbori daju mandat. Ne daju pravo na neograničenu vlast. Vlast je povjerenje građana na određeno vrijeme. Zato bi svaki izabrani predstavnik, bez obzira na političku pripadnost, morao razumjeti da nije postao vlasnik države, institucije ili javnog interesa.

On je samo privremeni nosilac povjerenja građana. Neka je Bog na pomoći izabranima. A nama ostaje da im pomognemo – ali i da ih odgovorno pratimo, pitamo, kritikujemo kada treba i podržimo kada rade ono što je dobro za društvo. Jer demokratski proces ne završava stavljanjem glasačkog listića u glasačku kutiju. Tada tek počinje odgovornost.

Fuad Šišić
Raduša, 4.10.2026