TESANJ.NET stranica grada
Ko prihvati mandat, prihvata odgovornost;
ko ga završi, treba znati kada je vrijeme da ga prepusti drugome.
Oni s kojima sam sarađivao uglavnom znaju, a o tome sam ponekad i pisao, da se već dugo zalažem za ograničavanje broja uzastopnih mandata na istaknutim javnim funkcijama. Posebno mislim na pozicije koje same po sebi nose veliki uticaj jer podrazumijevaju raspolaganje značajnim javnim resursima, budžetima, ovlaštenjima i društvenim respektom. Ne zagovaram ograničavanje broja uzastopnih mandata zato što mislim da svaki čovjek nakon određenog vremena postaje lošiji. Naprotiv, iskustvo može biti velika vrijednost. Ali upravo iskustvo, dugotrajan boravak na funkciji i izgrađen uticaj mogu s vremenom proizvesti nešto drugo – preveliku koncentraciju moći oko jedne osobe. Iz vlastitog iskustva znam koliko je to važno, i za osobu koja se nalazi na takvoj poziciji i za širu zajednicu, odnosno za sve zainteresirane strane.
Javna funkcija je, između ostalog, i stalno iskušenje. Od osobe koja je na njoj očekuje se da ostane neutralna, nepristrasna i jednako odgovorna prema svim građanima. A nepristrasnost u javnoj funkciji jednako je važna kao i poštenje. Pitanja se sama nameću. Hoće li donositi odluke koje više koriste „njegovoj“ stranci nego drugima? Hoće li određene odluke ići u korist onih koji ga snažno podržavaju, a na štetu onih koji ga ne podržavaju? Hoće li više uvažavati uticajne pojedince i interesne grupe u sredini u kojoj djeluje od onih koji to nemaju? Hoće li javni interes zaista biti iznad ličnog, stranačkog ili interesnog? Ili će se granica između funkcije, ličnog uticaja i političke moći s vremenom početi brisati? Iskustvo pokazuje da se nije lako boriti protiv tih iskušenja. Još je manje onih koji ih uspiju savladati tokom dugog boravka na istoj funkciji.
Osoba koja se dugo nalazi na javnoj poziciji vremenom je sve više izložena upravo takvim iskušenjima. Istovremeno, i okruženje počinje prepoznavati promjenu odnosa prema funkciji. Oni koji imaju korist od takvih odluka najčešće ne vide problem. Pronađu opravdanje za sebe, kao što ga pronađe i onaj ko donosi odluke. Oni koji primjećuju drugačije postupanje postaju nezadovoljni. Neki gunđaju, neki postaju otvoreni protivnici, a neki šute, ali u sebi takav odnos prepoznaju kao privilegiju jednih i nepravdu prema drugima. Tako se vremenom stvara nepoželjna praksa. A ono što se dovoljno dugo ponavlja počinje se smatrati normalnim. Tu nastaje opasnost. Jer praksa u kojoj se uticaj jedne osobe stalno povećava ne donosi nužno više reda i pravednosti. Ona prije svega proizvodi asimetriju moći – jedni postaju nesrazmjerno uticajniji od drugih. A kada se moć počne vezivati više za osobu nego za instituciju, institucija počinje slabiti. Kuda takav proces vodi? To se nikada ne može precizno predvidjeti. Ali iskustvo iz prošlosti uglavnom ne daju mnogo razloga za optimizam.
Na ovogodišnjim općim izborima među kandidatima su bili i neki dugogodišnji općinski načelnici. To je otvorilo jedno sasvim legitimno pitanje: zašto je neko, nakon više uzastopnih mandata na lokalnoj funkciji, prije samo dvije godine ponovo prihvatio kandidaturu za istu funkciju ako je već imao ambiciju kandidirati se na općim izborima za višu poziciju? Čuo se i odgovor: Zato što prisustvo na funkciji općinskog načelnika u vrijeme kandidature povećava šanse za izbor. Ako je to zaista motiv, onda dolazimo do mnogo ozbiljnijeg pitanja. Je li lokalni mandat postao sredstvo za osvajanje novog mandata?
Ako jeste, onda funkcija više nije samo obaveza prema lokalnoj zajednici. Ona postaje i politička infrastruktura za ostvarivanje sljedećeg cilja. Bilo je i kandidata kojima to nije bio prvi put. Primjer Fuada Kasumovića iz Zenice pokazuje da takva politička praksa nije nova. Ne mislim da bi je zbog toga trebalo prihvatiti kao standard. Jer nije problem u tome što političar ima ambiciju. Ambicija sama po sebi nije loša. Problem nastaje kada lična politička ambicija počne određivati odnos prema javnoj funkciji koju je čovjek već prihvatio.
Zato se vraćam na početak – na pitanje ograničavanja broja uzastopnih mandata. Mislim da bi ozbiljna javna rasprava o tome bila korisna. Ne zato što treba kažnjavati uspješne ljude. Ne zato što svako nakon dva ili tri mandata mora biti lošiji. I ne zato što iskustvo nije važno. Naprotiv. Ograničenje mandata može biti korisno upravo zato što štiti i instituciju i čovjeka. Instituciju štiti od prevelike personalizacije moći. A čovjeka štiti od iskušenja koje dugotrajna moć gotovo neizbježno nosi sa sobom. Nekada je najodgovornija odluka upravo odluka da se ne kandiduješ ponovo. Nekada je najveći doprinos zajednici napraviti prostor za drugog čovjeka. Nekada treba ostaviti funkciju dok još možeš otići kao čovjek koji je služio instituciji, a ne kao čovjek koji je instituciju pretvorio u produžetak sebe.
Politički mandat ne pripada čovjeku koji ga je dobio. Pripada građanima. Čovjek ga samo privremeno nosi. Zato pitanje nakon svakog mandata ne bi trebalo biti samo: „Mogu li još jednom biti izabran?“ Treba postaviti i drugo pitanje: „Da li je za zajednicu dobro da još jednom budem izabran?“ To su dva potpuno različita pitanja. Prvo govori o ličnoj ambiciji. Drugo govori o javnom interesu. I možda upravo tu počinje odgovorna politika. Jer nije najveća sposobnost političara samo u tome da dobije još jedan mandat. Možda je još veća sposobnost znati kada je vrijeme da ga ostavi. Ostaviti mandat ne znači priznati poraz. Ponekad znači priznati da je funkcija veća od čovjeka. I da je zajednica veća od funkcije. Mandat treba ostaviti dok još postoji mogućnost da ga drugi preuzme bez rušenja institucije. Jer cilj javne funkcije nije da jedan čovjek bude nezamjenjiv. Cilj je da institucija bude sposobna funkcionisati i kada njega više nema.
A možda je upravo to najbolji test svakog javnog djelovanja: Ako nakon mene institucija može nastaviti raditi bolje, onda sam zaista nešto ostavio iza sebe.
Fuad Šišić
Raduša, 11.10.2026
