Sjećanje na Hajrudina Hajru Hajdića. ..

Hajrudin Hajro Hajdić je legendarni zamjenik komadanta 202. viteške brigade ARBiH i dobitnik najvišeg ratnog priznanja zlatni ljiljan.

Dijete sa sela, iz Oruča, općina Maglaj,  na samoj granici sa općinom Tešanj, osnovnu školu je pohađao u Jablanici do koje mu je trebalo dobar sahat hoda, poslije je upisao i pohađao vojnu akademiju.Mlad, neiskvaren, jedan od onih koji nije bio “ulizica”, sa stavom i kad zna da je u pravu onda neda nikome pardona.

Vojska je često čudna profesija. Za razliku od ostalih profesija, vojska rijetko primjenjuje u praksi ono za što se toliko vremena obučavala i trenirala. Tako su se i mnogi oficiri i generali JNA našli u neprilici kad je trebalo to znanje da primjene u praksi u ratu, ali mladi poručnik, akademac iz JNA, Hajro Hajdić nije imao tih problema. Na terenu je bio nezamjenljiv. U brigadi ali i cijeloj Operativnoj grupi 7 Jug nisu mogli bez njega, jer je bio školovani oficir, pješadinac, stručan i od akcije.

Iako je bio mlad lično ga je cijenio i respektovao i prvi čovjek odbrane Tešnja i Maglaja, Mustafa Cerovac, komadant OG 7 Jug, ali i tadašnji predsjednik općine Tešanj rahmetli hafiz Muhamed Članjak.

Oštroumnost, pronicljivost, energičnost i hrabrost, su samo neke od vrlina koje su ga krasile, najkraće rečeno bio je čovjek sa velikim ljudskim vrijednostima. Ostaće zapamćen kao hrabar borac i školovan stariješina, spreman uvijek na nove herojske podvige, vedar i nasmijan. Njegove izjave i bodrenje pred neku akciju davale su borcima nadu, euforiju i entuzijazam do konačne i slobodne Republike Bosne i Hercegovine. Borbu i svaki pedalj slobodne zemlje smatrao je važnijim od vlastitog života.

Komandant Hajdić  je bio čovjek koji je predodređen da pobjeđuje. Čovjek ogromne energije i neuništivog duha. Njegove starješinske kvalitete najbolje su zapamtili malobrojni preživjeli četnici i ustaše u operacijama koje su vodili kada je OG 7 JUG došao u potpuno okruženje.Upravo je poručnik Hajdić jedan od najzaslužnijih što su sredinom 1993. godine, kada je tešanjsko-maglajski kraj došao u okruženje izdajom 111 žepčanske xp brigade, nove linije odbrane od Kahvice i Krča, preko Kraljeva brda pa do Pasije glave uspostavljene brzo i efikasno.

Tada u to vrijeme pravi heroji su bili na linijama odbrane sa borcima, dok su današnji navodni heroji tada u to vrijeme bili u dubokim hladovinama kancelarija i podruma sa uvijek novim i čistim uniformama i mladim sekretaricama.

Hajdić bio je vrlo mlad, mladić, sa krupnom glavom i bujnom kosom, istaknutih vilica i ruku snažnih kao nekakava stabla od drveta. Sjećam se dobro uvijek je nosio onu veliku pušku, popularno zvanu “argentinka”, sjećam se i njegove maskirne jakne sa kapuljačom u narodu nazvane “izraelka”.

Kakav je bio Hajro najbolje govori jedna crtica sa kraja ratne 1993. godine, kada su se on njegov vozač/pratilac vraćali sa linija odbrane “Greda-Borik”, i negdje u Mekišu su sa autom, golfom kecom, sletjeli u potok. Od siline udara drvena drška od pištolja koju je nosio Hajro se polomila. Onako ugruhan je odbio otići u bolnicu, nego se ponovo vratio na linije odbrane “Greda-Borik” koje su ponovo privremeno došle u posjed neprijateljskih vojnika.

Bio je maj ratne 1994. godine, tek što se izašlo iz okruženja, kada je kao grom iz vedra neba slobodno teritorijom OG 7 Jug prostrujala vijest da je Hajdić poginuo. Samo par mjeseci prije toga se oženio. Sjećam se da je moj amidžić koji mu je bio i vozač došao sa Hajrom do naše kući da obavijeste mog oca da se on ženi. Neosporna  je bila njegova hrabrost i neosporne su posljedice takve hrabrosti imajući u vidu i nesretne okolnosti njegove smrti i hrabre i nesebične reakcije kada je sa tom minom uradio to što je uradio i tako preselio na bolji svijet i postao ŠEHID.

A ŠEHIDI su ovoj DRŽAVI, pa tako i nama svima, dali sve što su imali; svoju mladost, svoju krv, svoj život.

Haris Sejdić