TESANJ.NET stranica grada
Kad su minule već i dvije godine, a ja jedva sricah
tek poneku najprostiju riječ – mater se i otac teško
zabrinuše. Nije tada bilo logopeda, pa prepušten
bijah nevještome dovijanju roditelja. Mumlajući
i krešteći više nego razgovijetno govoreći, krenuo
sam i u školu. Pustili me da dolazim, da sjedim
i slušam, pitali me nisu ništa, već sve eto tako, iz
godine u godinu, iz jednoga u naredni razred. Ali
kad se otkrilo da sam za crtanje darovit, to postade
glavni način da me u kolektiv uključuju, što se i na
moju govornu sposobnost blagotvorno odrazilo…
Ostah, ipak, vječito nepričljiv, mrzovoljan kad sam
prisiljen da prozborim. U meni se, postepeno, neko
mračno jezgro oformilo, počeh i da zazirem od ljudi,
i život svoj omrznuh, očajavah što mi je dodijeljen,
ali bez smjelosti da okončam s njime.
Sirotinjska porodica, dadoše me u školu za učitelja,
u internat – gdje ću imati i hranu. Kako sam se mučio
sa defektnim izgovorom, to i nije od velikog značaja;
moje likovno umijeće iznova se pokazalo presudnim:
zbog njeg su me puštali, te se do mature prometnuh,
što, naravno, tako hendikepiran nikad ne bih uspio.
A kod kuće, u prigradskom seocu, poslije pet-šest
mjeseci, rekao bi čovjek: bljesnula je providnost.
Pozvali me u općinu kako bi mi ponudili stipendiju
za likovnu akademiju. Nakon nekoliko dana, neku
laž im izmucah, ali odbio sam zato što me ucijenila
djevojka. A, zapravo – iskompleksirani nesretnik –
uplašio sam se užasno, i za savjest mi je njena
prijetnja čisti melem bila…
Zaposlih se u dalekoj školi seoskoj, gdje su brzo
zaključili da sa svojom manom ipak ne mogu biti
učitelj, ali da sam dobrodošao za nastavu likovnog,
pa na tome poslu i provedoh mukotrpan radni vijek.
Ali, sve ovo je samo uvod za ono što sada moram,
a ne želim da ispričam, pa odlažem i odugovlačim.
Stoga, pokušat ću da sve u najkraćem predočim.
Oženio sam se, dakle, onom djevojkom. Onizak
i zdepast, nezgrapan, mislim kako bolju priliku ne
bih ni imao, ali ni ta seljančica ne bijaše naročita
ljepotica. Živjeli smo mirno, mimo drugih ljudi,
oslonjeni jedno na drugo. Ona bješe domaćica,
a ja sam za posao najprije fiću nabavio, kasnije
i polovnoga juga – što se, eno, još uvijek crveni
ispred naše udžerice. Teški nevoljnici, ali ja sam
i slikao, pa se nešto od pejzaža i gradskih veduta
znalo i prodati. Čak su mi i izložbe u kulturnom
centru povremeno priređivali, ali nisam vjerovao
da sam umjetnikom postao: uvijek podozrijevah
da je puka samilost posrijedi…
Dobili smo uskoro i sina, zdravoga i lijepog. Naša
sreća, međutim, nije potrajala: nakon dvije godine
kroz ženinu utrobu u kuću je stigla nakaza… Kad
smo se davranisali, pustili smo vijest da je dijete
mrtvo rođeno, pa za svijet vanjski bješe kao da
se ništa nije ni dogodilo, ali moj se život zauvijek
u pakao srozao. Nisam proklinjao niti hulio, želio
sam samo da se nečujno išuljam, kao na prstima
iz opskurne sobe u kojoj je netom ugašeno svjetlo.
Viđao sam svakojake božjake, i fizičke i psihičke
degenrike, ali ovaj nije usporediv ni s jednim. Ako
bih ga pokušao opisati, morao bih to činiti mnogo
opširnije nego što se opisuje normalan stvor ljudski.
Jer, recimo, kad se kaže lice, poznato je šta se ovom
riječju imenuje, tȁ lice je lice, izlišno je objašnjenje.
Ali, u ovome slučaju za svaku bi riječ neophodno
bilo dati njeno tumačenje. Jer, na primjer, ovo lice
nije ono što se uobičajeno razumijeva – da kažemo:
prednja strana glave, ljupka ili odurna, na kojoj se
čelo, oči, usta i obrazi nalaze. A ovdje se ne radi
čak ni o grimasi koja bi se još uvijek, neovisno o
grozomornosti, licem mogla nazvati. Jer, najprije,
ni ta glava nije glava na kakvu smo od Adama
navikli, već nekakva pihtija, čiji oblik ni jednoga
trena nije stabilan – kao da i ne stoji na lubanji –
a mijenja se neprestano, i sve što se na njoj nalazi
preobražava se i pomjera užurbano. Nesumnjivo,
opis ovog stvorenja neostvariv bio bi…
To tijelo bujalo je petnaestak godina, ušir koliko i
uvis. Ja se nadah kako će se vremenom ta amorfna
masa barem malo na čovjeka nalik uobličiti, ali kad
je njen rast stao – postalo je još i teže nalaziti otvor
kroz koji smo unosili hranu. A o drugim potrebama
našega izroda reći ću tek da se gadni smrad iz sobe
koju smo mu dodijelili prostirao i avlijom, šireći se
i na put kojim seljani su prolazili, sve prstima kao
štipaljkama stiskajući nosnice. Nikakvoga glasa
od njeg nikad nije bilo, tek prdežom gromovitim
javljao je da je živ.
Užasnut sam i prestravljen bio sve dok sušti naum
Stvoritelja nisam dosegnuo: ono što je meni bilo
namijenjeno – u mome je sinu najzad dovršeno…
Drukčije sam od tada slikao, svaki puta posvećen
kao da autoportret radim. Na platnima, koja nisam
ni brojao, gusto su se rojili kojekakvi sitni stvorovi:
crvi, gliste, daždevnjaci, gušteri i raznobojni kukci,
krtice i mrmci, uvinuti zmićci i gmizavci nepoznatih
oblika i vrsta, nabacani jedni preko drugih, na gomili
koju zbog gađenja nije lako ni gledati… Sve bi tako,
u stvari, zaključio onaj što posmatra, jer mu nije
znano da se pred njim nîžē ono što je u mom oku
dok razmišljam o svome životu: bezoblični elementi
što u metaboli, tajanstvenoj i dubokoj, do ljudskoga
stadijuma nisu dometnuli – kako bi se sublimnost
u njemu sticala.
Prvi sin je davno u svijet utekao, kao što je i otac
napustio mene i mater, da se nikad i ne javi. A ja
sam, na koncu, kad bijah u poznoj dobi, zamolio
za još jednu izložbu. Eksponate kad su pogledali,
mještani su bili začuđeni, što je namah smijenila
gorčina, potom i osuda zbog sablazni koja im je
pod umjetnost ponuđena, a zatim su konstatirali
da sam od rođenja poremećen, i na tome sve se
završilo: moje slike ubrzo su u zaborav dospjele…
Osamdeset i tri živjeh, a da su me pitali – ne bih
se ni rodio, jer moja je biografija historija teške
bolesti i odveć duge nesreće… Sad još moram kob
svoju obznaniti, jer sa takvim teretom neću moći
da se prepustim onom što me očekuje. A znadem,
bez dvojbe, da oduvijek sve počinje i skončava
po zamisli Zloduha.
