Direktor

fuad-sisic

Teško je biti direktor, a još teže je ne biti
Berzad Vilašević

Prije nekoliko godina mi je prijatelj Berzad Vilašević, u šali, kako to on najčešće čini, kazao: Teško je biti direktor, a još teže je ne biti. Ova simpatična konstrukcija otkriva našu realnost ali i ljudsku bit. Teško je stajati na čelu neke organizacije, ako čovjek ima minimum osobne odgovornosti, a u Tešnju su ljudi to potvrdili. Onaj ko nije bio u takvoj poziciji ne zna koliki teret (bar u osjećaju) padne „s leđa“ kada čovjek ode s te pozicije. I zbog toga mislim da oni koji to ne znaju mogu sebi dopustiti jedan potpuno slobodan, rekao bih neodmjeren kritički osvrt na sve one koji su na čelu. Naravno, čovjek na čelu je svaki dan, svaki sat u prilici da nekog povrijedi, da donese pogrešnu odluku, da nešto pogrešno kaže i sigurno da neke od tih prilika ne propusti, na žalost. S druge strane, kada je čovjek dugo na istoj poziciji on se na nju navikne. Pozicija ga savlada kao što kapital zna savladati svog vlasnika, ili znanje onoga koji je stekao znanje, ili siromaštvo kada savlada siromaha. A sva ta stanja, sve pozicije u kojima se čovjek zatekne sticajem raznih okolnosti (naravno, i svojim djelovanjem) nisu ništa drugo nego test, ispit koji traje kraće ili duže. A da bismo taj test prošli potrebno je uzajamno poštovanje i povjerenje. Ono se stiče kroz uzajamni fer i transparentan odnos. Bez finti, sitnih podvala, privilegija i pristrasnosti. To nije lako, nije uopće lako ali napori u tom smjeru mogu donijeti ogromnu prednost.
Bio sam, sticajem okolnosti, u prilici kao općinski načelnik da imam uticaj na promjene i postavljenja prije 18-19 godina. Čovjek mnoge stvari zaboravi, a sjećanja se probude kada neki od tih ljudi odlaze sa tih pozicija. Iako sam generalizovao priču u uvodu, ipak mogu kazati da su moja iskustva različita. Bilo je onih koji su bez prigovora, bez bilo kakvog otpora prihvatali promjene. Ali bilo je i onih koji to jednostavno nisu bili u stanju prihvatiti. Posebno mi je u sjećanju jedan slučaj (iz poštovanja prema čovjeku neću pominjati njegovo ime). Čovjek je bio direktor 14 godina, i kada se na raspisani konkurs javio mlađi kandidat, sa programom koji je nudio neku novu viziju, dobio je prednost. Ja sam kao općinski načelnik pozvao dotadašnjeg direktora na razgovor, zahvalio na dotadašnjem uspješnom vođenju firme i ponudio neke opcije za njegov novi angažman. To je vrijeme kada je još imovina bila državna, i kada se sa nivoa općina upravljalo ovim preduzećima. Naravno, ni ja nisam imao iskustva u svemu tome. Bio sam iznenađen reakcijom. Ona je bila odmjerena i dostojanstvena ali je značila sljedeće: vi ste odlučili kako ste odlučili, ja nisam vaša briga, ja se znam brinuti o sebi, allahimanet! Prije toga, taj isti direktor se u više navrata pohvalno izrazio o oćinskoj politici i vodstvu (stranački background te politike je bila SDA), a nakon toga nikada me više nije ni pozdravio. Za njega ja nisam više postojao. Bilo mi je kao čovjeku jako neugodno, i danas mi je neugodno. U svemu tome nije bilo nikakve loše namjere, nikakve pozadinske igre, prosta procjena da je vrijeme za promjene i prilika za novi iskorak. Na žalost, čovjek koji je dobio priliku nije je iskoristio. Nije implementirao program koji je ponudio. On je sam otišao dalje. Firma je došla u tešku situaciju, ipak je preživjela privatizaciju i danas radi.
Često sam mislio o tome, i tražio objašnjenje sebi za takvu ljudsku reakciju bivšeg direktora. Znao sam da se radi o poštenom čovjeku. I tada sam sebi našao odgovor u tome da je čovjek predugo bio direktor, i da bih vjerovatno i ja isto reagovao da sam na njegovom mjestu. To je ljudski razumljivo, i za sebe sam uzeo pouku iz tog slučaja: ne treba se predugo zadržavati na istoj poziciji. Dva mandata su dovoljna da čovjek uradi najbolje što može, nakon toga čovjek na čelnoj poziciji misli ne samo da najviše zna, nego da sve zna. To je normalna posljedica. Ljudi su slabi da bi to mogli pobijediti. Rijetki su izuzeci. Naravno da postoje, i uvijek će postojati.
Na kraju, razmišljam o nečemu još. Kada čovjek odlazi uvijek više pažnje posveti onom ko dolazi, nego onom ko mu je pomogao da dođe na tu poziciju. Kako on sam, tako i drugi. Onaj ko odlazi uglavnom se ne sjeća kako je došao na poziciju. Jer dolazak je za svakog valjda prirodan. Svako o sebi misli najbolje, pa stoga je zaslužan što je došao na poziciju. A to što odlazi, neko je drugi odgovoran, kriv. Jer ako je u međuvremenu dobro radio – samo je njegova zasluga, a ako stvari loše krenu – kriva je vlast ili neka od stranaka, ili…
Naravno da je najveća osobna odgovorost čovjeka na čelu, zatim njegovog tima, zatim svih sudionika društvenih procesa. I zasluge za uspjeh, i odgovornost za neuspjeh. Ali ni ovo ne vrijedi za sve, ima onih koji nisu zaboravili kako su došli ni kada odlaze, i koji daju podršku onim koji dolaze ne okrećući leđa. I to je dobro, baš kao što su i same promjene. Važno je da se one odvijaju u pozitivnom ambijentu.

Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj

About Fuad Sisic

Komentariši