Paradoks obećanja

Da ga zemlja ne vuče sebi, poletio bi.
narodna
poslovica

Neko obeća kupiti dijetu igračku pa ne kupi. A neko obeća i kupi. Neko obeća zaposliti hiljade radnika ali ne pojednostavi procedure, ne smanji birokraciju, ne ubrza procese, ne smanji opterećenja privredi, a obećanje se ispuni. Neko obeća formirati vlast bez onih koji su prije toga bili na vlasti i obećanje ne ispuni. Neko obeća šta god treba jer ima svoj cilj koji nema nikakve veze sa obećanjem. A neko ne obeća ništa.

Čudno je to sa obećanjima, jako čudno. Odgovorni ljudi bi trebali biti odgovorni spram svojih obećanja, i uopće spram onog što govore. Posebno, javni funkcioneri. U stvari, ne bi se ni trebalo raditi o obećanjima nego o jasnim ciljevima iz neposrednih javnih ovlaštenja i nadležnosti. To je način da se poveže odgovornost. Izazovno i zahtjevno jeste, jer traži sinergiju u odnosima a ne međusobne optužbe i prozivanja. Ovako je društvo sluđeno i ne zna do koga je: do onih koji obećavaju ili onih kome obećavaju? Do pozicije ili do opozicije? Do probosanskih stranaka ili do antibosanskih? Možda je ovo posljednje nepotrebno, ali probosanske stranke pokazuju nezrelost a antibosanske ne biraju sredstva. Tako da izgleda nema puno razlike u konačnom učinku na ovakvo stanje.

Niko ne bi trebao biti oslobođen odgovornosti. Ne treba svakom vjerovati. Pogotovo onima za koje se zna “s kim se ima posla”. Ono što je viđeno, doživljeno i što je prošlo ne treba ignorisati. Ne treba biti ni zarobljen u tome. Treba uzeti u obzir pri opredjeljenju, prilikom pripreme, pri donošenju odluke, pri djelovanju. Čovjek jeste zaboravan ali je sposoban i pamtiti. Sposoban je čitati, analizirati, savjetovati se, zaključivati. Čovjek ne bi trebao ostaviti sam sebe u mraku, u neznanju, u naivnosti zbog nedostatka odgovornosti rukovodstva. Jer kada neko jedno govori a drugo radi teško ga se može razumjeti. U takvom pristupu najlakše se javlja nepovjerenje. A nepovjerenje je izvor dezintegracije u osnosima među ljudima. I ulazak u začarani krug.

Kaže mi prijatelj da je bio jedno vrijeme u vlasti. Imao je na čelu organizacije nekog čudnog čovjeka. Kaže, sjeća se dobro, odmah poslije posljednjeg rata, na nekom sastanku rukovodstva im je rekao: Slušajte dobro. Možete svakom pomoći i izaći u susret ali ne možete javnu poziciju koristiti da bi pomogli svojoj rodbini i prijateljima. I još prijatelj u svojoj priči dodaje: I mi ga poslušali. Sada kontam jesmo li bili budale, ili nismo. I sam zaključuje: Ma nismo.

Prije nekoliko godina, jedan moj stranački kolega mi veli: Ne mogu Fuade glasati za našeg Predsjednika. A naš Predsjednik je bio kandidat za člana Predsjedništva BiH. Na moje pitanje zbog čega ne može, odgovorio mi je: Slušajući našeg Predsjednika sam zaključio da sam ja pametniji od svog Predsjednika, a to meni nije normalno. A jučer mi taj isti stranački kolega veli: Drago mi je da je moj Predsjednik pametniji od mene. Kako znaš, pitam ga: Samo zaključujem, jer ga ništa ne razumijem.

About Fuad Sisic

Komentariši