Jedina greška

Situacija je prepuna teškoća i mi se moramo prilagoditi situaciji.
S obzirom da je problem nov, moramo misliti na nov način i djelovati na nov način,
moramo se osloboditi starog i onda ćemo spasiti domovinu.

Abraham Linkoln

U stara vremena živio je narod koji je birao svoje rukovodstvo u skladu sa temeljnim demokratskim načelima. U tom narodu je živio jedan čovjek iz ugledne i čestite porodice, i bavio se javnim poslovima. Volio je proučavati ljude i situacije, zatim procjenjivati gdje se on nalazi u odnosu na njih, a onda je nekako oštro i samouvjereno išao da zauzme poziciju koju je smatrao da može bolje obaviti od drugih. Tako je došao na sam vrh, i uvjerio sebe da je njegova procjena bila ispravna. Uvjerio je sebe da niko bolje od njega ne može stajati na samom vrhu.

Drugi su ga vidjeli drugačije. Nisu ga vidjeli baš tako kao što je on vidio samog sebe. Ali to i nije bilo nešto neobično u tom vremenu. Ljudi koji su tada živjeli su mislili o sebi samim mnogo bolje nego što su drugi mislili o njima. Čak i mišljenje njih samih o drugima nije bilo bolje, nego što su drugi mislili o njima. Ali, njemu, čovjeku na samom vrhu piramide, nije smetalo to šta drugi misle o njemu. Naprotiv, nije mu smetalo ni to što su drugi smatrali da je ponekad njegov govor bio neprihvatljiv, da je bio za svaku osudu, da je to što ponekad uradi daleko od onog što očekuju. Međutim, on je to vidio sasvim drugačije. Smatrao je da drugi ne žele vidjeti brdo koje pomjera a da u isto vrijeme vide trun u njegovom oku.

Kada je već postalo svima jasno da se neće ništa promijeniti, da će on učiniti sve da ostane na vrhu i to ne iz želje da bude na njemu, nego iz uvjerenja da niko drugi od njega to ne može bolje podnijeti, priznao je da nije savršen. Priznao je da njegova jedina greška nije u tome što nešto loše radi, što donosi loše odluke, što pravi loše uticaje jer sve se odvija baš onako kako on i zamisli. Mirno i dostojanstveno priznao je svoju jedinu grešku: ne zna sve to ljudima lijepo objasniti, a ljudi sami očito nisu sposobni da vide sve te odlične stvari koje je napravio. Saopćio je to javnosti mirno i samouvjereno s neskrivenom željom da tako i nastavi.

Narod koji je živio u tom vremenu nije znao naći izlaz iz takve situacije. Prevladalo je takvo ponašanje u društvu, u mnogim organizacijama neovisno čime su se bavile. Jedino što se to u političkim strankama i javnim institucijama najlakše vidjelo. Samo su se još pojedinci borili tražeći neko rješenje, čak su se udruživali u grupe, ali bi sve uglavnom završavalo na istoj utabanoj stazi nepogrešivosti onog ko je na vrhu, i nesposobnosti onih dole da shvate onog na vrhu.

Priča je to koja se prenosila s koljena na koljeno do današnjih dana. Razmišljam koliko se sve promijenilo. Pitam se koliko stotina godina je prošlo od tada pa do danas, te je sve toliko drugačije. Živimo u vremenu u kome niko neće da bude na vrhu. Onaj što je sticajem okolnosti izguran na čelo, iako se odupirao svim silama, nastoji čim prije da siđe s vrha, da ustupi mjesto nekom drugom. Narod je sretan kada neko prihvati da bude predsjednik, ministar, direktor. Onako, prosto kazano, narodu nekako padne kamen sa srca, odahne. Narod živi u stalnoj brizi i strahu da će ostati bez rukovodstva, bez vlasti, da neće imati ko da bude na čelu, da će biti prepušten sam sebi. I zbog toga se narod iz nužde organizovao, za slučaj da ostane bez vodstva, pripremio je varijantu nezavisnih kandidata. Doduše, narod ne zna šta to znači, ali nije važno, važno je ne ostati bez rukovodstva. Jer, narod zna da živi u vremenu u kome su oni na vrhu uvjereni da nisu najbolji za to mjesto, uvjereni su da ima mnogo onih koji bi bolje podnosili taj vrh, koji bi radili više i imali manje grešaka, možda čak samo jednu, jedinu. Ali niko neće da bude na vrhu.

Fuad Šišić

About Fuad Sisic

Komentariši