ĆATIN GREB

Kad ti je bilo šest godina otac ti je kupio bicikl. Stariji su govorili točak, mlađi biciklo. Dvojica tvojih najboljih prijatelja-vršnjaka su imali sličan. I tada počinje tvoje udaljavanje od kuće, od mahale u kojoj si se rodio. Najprije, idete na kupanje, ne znate kamo, ali niz rijeku pa što dalje…Kad ste malo istrenirani, uzimate pletare i put Kiseljaka. Kući imate razglednice grada, sve su crno-bijele ali jedna je u boji. Ona, na kojoj je Kiseljak sa bazenom. Voda travozelena, johe oko bazena tamno zelene, kupači u i oko bazena. A kamp kućice, u pendžerima razglednice, zlatno-žute, plave, plavo-žute, ne znaš koja je ljepša. Ti ćeš tu razglednicu izgubiti ali slika će u tvom sjećanju ostati zauvijek, jer ti tu sliku na Kiseljaku uživo nećeš nikad naći.

Biciklom je od grada do Kiseljaka sve uzbrdo, do Ćatina Greba. Prihvatio si taj naziv iako se čudiš zašto je drugdje grob i groblje a u tvom gradu greb i greblje. Od Ćatina Greba do Kiseljaka je velika nizbrdica i ti ćeš voziti polahko. Sa tvoje desne strane je lijepa golema kuća Šakotića i tu si sa drugom Savom, u potoku, lovio rakove, malo dalje kuća Todorovića. Todorovići su albinosi, i to ćeš poslije naučiti, baš kao što ćeš slušati da je neko naš putovao do Ljubljanje i tamo vidio iste takve ljude. Pa veli, ima Todorovića i u Ljubljanji. Preko puta njihove kuće, na brežuljku, mala je i oronula sirotinjska kućica, ne može imati više od jedne sobe. U toj kući živi mala žena, ti nikad nisi znao njeno ime, zavijena šalom, najčešće kopa nešto u bašči. Ne znaš kako je počelo, s njene ili s tvoje strane, ali ste se uvijek pozdravljali sa dobar dan. Imala je puno djece bez obzira na sirotinju i muža pijanicu. Poslije će joj neki Slovenac uzeti malog sina, na imanje, na probni rad. Nakon nekoliko mjeseci se čovjek vratio, pohvalio sina kao vrijednog i molio da se dogovore. Koliko da majci plati a kad da joj sina vrati. Majka je rekla:

– Ako ti nije mnogo deset hiljada (moglo se kupiti vreća brašna), a bogami, ako ti se svidi, ne moraš ga ni vraćat.

Ti ćeš tu ženu sretati godinama poslije. Darivaćeš ponekad njenu djecu novcem jer su ti kao djeca pokazala gdje rastu gljive. Kada si otišao u Sarajevo, na visoke škole, jedan sin male žene je počeo raditi u fabrici. A tamo, radnici se ubrzo solidarisali pa napravili maloj ženi i djeci lijepu omanju kuću, preko puta Ćatina Greba. Ti o tom možda ne bi ni saznao. Ali te mala žena jedanput sama upitala:

– Jel'de da si ti Mesudov brat.Ma vidim da ličite, tvoj brat je bogami na ovoj kući radio, mnogo mi ih je iz fabrike dolazilo, začas napraviše. Gospod im se smilovao…

Poslije toga ste se još srdačnije pozdravljali. Njeno lice, koje je ionako zračilo dobrotom i zahvalnošću, sad je bilo obogaćeno i osmijehom.

Jedanput se ti i tvoj drug vraćaste sa Kiseljaka autom. Mala žena vas je zaustavila na Ćatinom Grebu, svečano, kao kad se svatovi zaustavljaju. Osmijeh koji nikad nećeš izbrisati, bjelina peškira koji je polahko odmotavala…Keks, bombonijera, šta li…

– Ponesi sine, molim te, na poklon…

Nisi joj dozvolio ni da dorekne to što je namislila. Prekinuo si je stereotipnim glupostima: neka hvala, ne treba, drugi put…

Zatvorio si vrata auta i otišli ste, ne znajući koliko će ti se puta ovaj tren života vratiti. Kako ćeš bivati stariji i osjećajniji, tako ćeš i učiti da za poklon nema treba-ne treba, da drugi put često znači nikad.

Žao ti je, žao ti je naročito što su ti ljudi poslije nekamo odselili. Slične Todorovićima je neko vidio u Ljubljani, možda i ti budeš imao sreću…

Ti sad živiš u inostranstvu. Tuđi ljudi na koje se privikavaš. I oni na tebe. Komšija je uoči blagdana donio na vrata kolač od jabuka. Kao i svake godine. A ti ga pitaš da mu gospođa nije ne daj Bože bolesna. Čim šalje ovako malo. Sutradan ti ona sama donosi cijelu tepsiju tek pečenog kolača. I još se izvinjava. Onda ti tvoja supruga drži predavanje da si bezobrazan i bez osjećaja kad se tako šališ sa starim i dobrim ljudima. A ti joj ne pričaš da si još davno naučio jednu lekciju.

Dobar čovjek veće zadovoljstvo ima kada daje nego kada prima. Ati mu to moraš dozvoliti…

Mahluk

 

O Amir Terzic

Amir Terzić, rođen 15.07.1962. godine u Tešnju, od oca Ćazima i majke Hibe (rođene Krdžalić). Osnovnu školu i Gimnaziju završio u Tešnju a studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu. Radni vijek je započeo u Pobjedi Tešanj gdje ga zatiče agresija pa je angažovan u odbrani grada i države, naizmjenice u Pobjedi i Armiji BiH. Augusta 1994. godine napušta Tešanj i otad živi i radi u Češkoj Republici. Oženjen je i ima jednu kćerku.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *