(Na)opaka perspektiva

“
Može se letjeti na krilima laži, uvjeriti sebe da je laž istina, uživati u strašnim stvarima…u paralelnoj stvarnosti…

Ali se to ne može u zajedničkoj stvarnosti nametati drugima.”

Masakr u Bijeljini dogodio se ubijanjem Bošnjaka na samom početku aprila 1992. tokom dana Bajrama i početka otvorene agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Već prvog dana ubijeno je na desetine civila, dok su njihovi leševi ostavljeni da leže na ulicama. Krv je potekla ulicama i genocid nad nesrpskim stanovništvom je počeo. Ubistva su počinili pripadnici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde (SDG), paravojska iz Srbije i pod nominalnim zapovjedništvom JNA koja je bila neformalno potčinjena tadašnjem predsjedniku Republike Srbije, Slobodanu Miloševiću, kao i paravojska poznata kao Mirkovi četnici. ˝Rat me zatekao kao maloljetnog dječaka od 15 godina. Vrlo dobro se sjećam tih momenata jer sam bio učenik prvog razreda Srednje elektrotehničke škole u Bijeljini. Tog dana, utorak na srijedu, boravili smo u školi i vidjeli su se već napetost i naoružana lica na ulicama Bijeljine. Bile su to paravojne formacije, četnici koji su odprilike već pripremili taj svoj ratni ples koji su na kraju iskalili istjeravši prvo ljude iz Atik džamije, a onda krenuvši u svoj krvavi pir po bijeljinskim ulicama. Iako je bio Bajram, mi nismo imali priliku da se radujemo. Taj je strah prevladao radost i mi smo jednostavno iščekivali šta će se desiti˝, prisjeća se stanovnik Janje, Samir Baćevac.

Fotografija na kojoj se vidi “vikend” četnika, koji su tih devedesetih dolazili na par dana na ratišta u Bosni i Hercegovini kako bi ubijali one s kojima su do jučer dijelili sve, samo zato jer se valjda istom Bogu drugačije mole. Fotografiju koja je obišla cijeli svijet je zabilježio ugledni američki fotograf Ron Haviv na kojoj se vidi “muzičar” DJ Max kako udara ženu nogom koja je već mrtva ležala na ulici. Tada je TV Novi Sad objavio prilog u kojem su za ubistva nedužnih civila optužili “muslimanske ekstremiste”. Ista ona ubistva koje je dokumentovao Ron Haviv. Prije dolaska Arkanovih fašista, četnika i ubica u Bijeljini je živjelo preko 30.000 Bošnjaka, a nakon što je rat okončan ostalo ih je svega nešto više od 2.000 ljudi.

Danas se u Bijeljini prvi aprilski dani slave kao dan odbrane grada, a ulica u tom gradu kojom je u noći sa 31. marta na prvi april sa svojom gardom prošao Željko Ražnatović Arkan – nosi ime “Ulica Srpske dobrovoljačke garde“. Ulica u kojoj su danima nakon tog prolaska ostavljeni leševi, nazvana je po Arkanovoj jedinici koja je sijala smrt i čiji su vojnici bacali civile sa četvrtog sprata i šutali nogama leševe žena od kojih su “junaci” valjda “odbranili” grad. A ta ulica se sada spaja sa Trgom Draže Mihailovića.

Nešto više od tri godine i tri mjeseca kasnije Ratko Mladić na čelu jedinica Vojske Republike Srpske je vojnom akcijom ušao u Srebrenicu, zaštićenu zonu UN-a (prethodno razoružanu od strane UN-a uz garanciju odbrane) i počinio genocid (kvalifikacija i prema konačnim presudama međunarodnog suda). Masovne grobnice su skrivane i premještane a svih poslijeratnih godina se te grobnice otkrivaju, iskopavaju i kosti ubijenih sahranjuju. Sve je to tada urađeno pod stranačkim političkim vodstvom SDS-a, a njeni osnivači i čelnici su danas i službeno osuđeni ratni zločinci: Radovan Karadžić (doživotna), Momčilo Krajišnik (27 godina zatvora) i Biljana Plavšić (12 godina zatvora) te Ratko Mladić kao komandant Vojske Republike Srpske (doživotna), te mnogi drugi sudionici raznih ratnih zločina.

Vlada Republike Srpske je 2004. godine usvojila svoj izvještaj o Srebrenici, a tadašnji Predsjednik Dragan Čavić je priznao sve što se dogodilo i izrazio duboko žaljenje. Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, je 2007. godine gostujući na TV FACE javno priznao da se u Srebrnici dogodio genocid i izrekao osudu ratnih zločinaca. Ali poslije se sve mijenja. Dolazi Drugi memorandum SANU, skrojen u Beogradu, iskaz savremene varijante velikosrpske politike i neformalni izvor srbijanske politike prema susjednim zemljama. Taj strateški dokument je dao smjernice političarima Republike Srpske da se sve negira, da se usvoji naopaka perspektiva, da dovede do promjene riječnika u svakom pogledu i dovede do kako se danas čuje iz Beograda “srpskog sveta”. Danas je Dodik najglasniji agitator genocida i zagovornik veličanja ratnih zločinaca kao narodnih heroja. I onda se dogodi Valentin Intzko, Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, nametne zakon o negiranju genocida kao neminovnost. Umjesto da to uradi na početku mandata, uradio je to na kraju. Bilo bi mnogo bolje da takav zakon nije uopće potreban, da se ništa tako strašno nije dogodilo, ali dogodilo se. Bilo bi bolje da takav zakon nije bio nužan i da niko nije negirao genocid i ratne zločine, niti slavio ratne zločince. Ali se stalno negira i slavi. A na kraju bilo bi normalno da nema negativne reakcije bilo koga na ono što je samo po sebi pozitivno, zabrana da se u društvu negira zlo koje se dogodilo. Ali reakcije su ekstremne.

No kada se te reakcije dogode, i kada one postanu takve da ujedine poziciju i opoziciju, da se to pretvori u stav najviših organa vlasti jednog od dva entitea u Bosni i Hercegovini koji su kao takvi legalizovani Dejtonskim mirovnim sporazumom čiji je vrhovni tumač i provoditelj upravo Visoki predstavnik, onda to kazuje samo jedno: u Bosni i Hercegovini ništa nije završeno. Čak ni ono što je bilo završeno Dejtonskim mirom i odlaganjem oružja. To je naopaka perspektiva čije je sjeme u Bosni i Hercegovini duboko zasijano od njenih susjeda. Radi se o kontinuitetu rušenja i podjele države Bosne i Hercegovine čija snaga nije bila dovoljna da sve to spriječi, čije institucije su i danas nemoćne ali nadati se da će snaga države Bosne i Hercegovine i njenih institucija u budućnosti biti mnogo veća, makar to bilo i uz pomoć međunarodne zajednice, novih politika i političara kako bi se završile EU integracije te kako bi prestao strah svih ljudi u Bosni i Hercegovini od sopstvene budućnosti. Svaka alternativa se čini bolnijom.