Nepravda bez razloga i smisla

Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan,
zašto se borimo da ga produžimo dan ili čas.

Meša Selimović

Derviš i smrt, roman Meše Selimovića objavljen 1966. godine kazuje na sopstven izražajni način o idealima i zabludama, prijateljstvu i izdaji, tjera na razmišljanje o životu, o životnim dilemama u teškim situacijama u kojima čovjek potvrdi svoju svrhu postojanja ili je svede na jednu dimenziju. Radnja je prividno smještena u vrijeme vladavine Osmanlija u Bosni, a osobna tragedija Meše Selimovića se dogodila mnogo kasnije, 1944. godine. Kako je o tome sam pisao: Krajem 1944., malo nakon oslobođenja Tuzle, grad je bio izlijepljen šapirografiranim plakatima, na kojima je pisalo da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem, jer je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice. U objavi piše da je presuda takva zato što je okrivljeni iz poznate partizanske obitelji. Šefkija Selimović nije bio kriv, to su znali svi: stvari je javno posudio, jer mu se žena trebala vratiti iz koncentracijskog logora, a kuća mu je bila opljačkana. Šefkija Selimović bio je Mešin brat, ali on bratu nije mogao pomoći. Postojao je i treći brat, Teufik Selimović, visoki dužnosnik OZNE, koji bratu, kao pravovjeran komunist, nije želio pomoći. Stožer korpusa je nakon toga naredio Šefkijino strijeljanje te je 1944. godine strijeljan. U svojoj autobiografskoj knjizi Sjećanja Meša Selimović je zapisao:

“Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmero nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla…”.

Da, ta užasna nepravda bez razloga i smisla čovjeku teško pada. Ako bi danas uporedili događaje iz romana Derviš i smrt, sa onim što se u životu dešava – možda bi ipak zaključili da se na neki način sve ponavlja, drugačije ali ipak slično. I danas postoje prijatelji koji izdaju, koji prenose bezazlene riječi i postupke u uši onih koji to pretvaraju u kaznu. Ali danas kazne nisu tako brze i pogubne, na prvi pogled, ali su spore i dugotrajne, one iscrpljuju pa se nekada čine gorim od samog ubijanja. Šejh Nurudin je živio u svom svijetu, a vlast je živjela u svom svijetu. I pokazalo se da to nije bio dobar model. Onda je vlast preuzela i svoj i Nurudinov svijet, ili je Nurudin preuzeo njihov svijet, svejedno – stradali su na kraju svi u lancu osvetničke bratoubilačke/prijateljske izdaje.

Nastao je takav poremećaj da više nema saglasnosti oko toga da li je sjedište šejha u tekiji ili u komitetu? I nikada se ne zna da li će se u tom sjedištu neko ponašati kao pravedni kadija ili nasilni vladar? Nasljeđe je ostalo u ljudskim memorijama kao test da budu bolji od onog što je bio primjer loše prakse. Velike su to muke i za šejha, i za komitet. Šejh bi trebao dati uvijek prednost onom što je ispravno, nema presude bez dokaza, bez pouzdanih svjedoka, nema presude zbog pristrasnosti, na presudu ne utiče ni mržnja ni ljubav ni ego ni materijalna korist. Ali komitet nema takve kriterije. Komitet daje prednost onom ko će ga i dalje podržati, onaj ko podržava ima podršku. Bez pitanja da li je ispravno to što se podržava ili nije. Kriv je onaj ko ne podržava. Kancelarija se može nazvati drugim imenom, slika iznad može biti kakvu god da neko zakači ali ono što je ostalo u memoriji, što nose ljudi u sebi (nesvjesno) i ne ulažu dovoljno napora da svjesno djeluju je ono što traje. Nisu riječi ono što mijenjaju smisao i sadržaj, nego svijest. Kadija, vezir, kapetan, šejh, tekija, sudija, tužilac, partija, komitet, demokratija, stranka, centrala, predsjednik, ministar, premijer, načelnik, komitet, tužilac, sudija, mediji,… koliko važnih riječi je potrošeno i koliko je vremena “prosuto” bez dobrih praksi. Koliko formalnih ovlaštenja bez vidljivog kontinuiteta stalnih poboljšanja, koliko sastanaka bez jasnih odluka, koliko neformalnih druženja u kojima svi sve znaju a niko ništa posebno ne rješava. Jedino slike ostaju, kao likovi, kao ikone koje se pojavljuju na društvenim mrežama. Ostavljajući tamo svoje slike valjda tako čine čast da ih gledaju. A kome čine čast? Onima koji su se nekada okupljali za šejh-Nurudinom, i kretali za njim, u skupinama kao izraz nemoći, kao način kojim su ukazivali da su živi iako ne znaju kuda idu. Ali idu.