Tešanjska priča

Tešanjska borba za Bosnu i Hercegovinu je veća od svake priče.

11. februara 2022. godine u 13,14 sati me nazvao Nedžad sa TV Federacije BiH i kazao da radi nešto o Tešnju povodom Dana nezavisnosti te predložio kraći razgovor na temu iz perioda dok sam bio općinski načelnik u Tešnju i pitao da li bismo mogli to realizovati u ponedjeljak, 14. janauara. Kratko sam mu objasnio da sam u krevetu, u horizontalnom položaju zbog kičme, pod terapijama i ne mogu obećati, ali ako budem u stanju – na raspolaganju sam. Razgovor se nastavio u nadi da će sve biti najbolje i nastavili smo razgovor o tome gdje bismo se sreli. Ponudio sam varijantu u zgradi Općine ili na radnom mjestu u firmi “Saračević” a Nedžad je prihvatio ovo drugo. Nedžad je zvao i u ponedjeljak, a onda i u utorak, ali ja sam i dalje bio u stanju mirovanja a on više nije mogao odlagati. Zaželio mi je brz oporavak. Veoma ljubazan čovjek iako se nismo još neposredno sreli.

25. februara sam primio telefonski poziv Direktorice javne ustanove Muzej, Tešanj sa pozivom na promotivno gledanje filma Tešanjska priča. Zahvalio sam. Ipak, nisam bio u prilici prisustvovati ali sam na kraju saznao o čemu se radi. I, naravno, pogledao. Sjećanje na najteže dane, mjesece i godine (bar one godine koje pamti moja generacija) uvijek je emotivno. Arhivski materijal je sjajan. On vraća neke slike, veoma mali broj slika, jer nije moguće sve snimiti a pogotovo ne u neki film sve smjestiti. Ali te slike uvjerljivo kazuju i danas zbog čega je taj period bio najteži. Tu su i neki živi sudionici, jer oni kojih više nema oni ne mogu pričati svoju priču. Oni su svoj zadatak ispunili, uradili su što su mogli. Posebno oni koji su tokom upravo tog najtežeg perioda položili svoje živote u odbrani, oni su nadamo se pravi svjedoci samo što nam ne mogu pričati svoje priče. Ali živi mogu. I treba da pričaju. Na čelu sufinansijera ovog projekta je Općina Tešanj, dakle lokalna vlast, daje potvrdu zvaničnosti onoga što je predstavila FTV kao svoj proizvod ali potvrdu daje premijerno prikazivanje u zvaničnom sadržaju protokola Općine Tešanj povodom obilježavanja 01. marta – Dana nezavisnosti BiH.

Najlakše bi bilo ne komentarisati. Ali retrospektiva na najteži period, upravo i zbog te zvaničnosti, trebala je i morala biti konceptualno sveobuhvatna kroz jednu zajedničku fer i otvorenu diskusiju živih sudionika, ali i nekih udruženja koja više od 25 godina njeguju sjećanje na sve one koji su položili svoje živote, ratne vojne invalide i civilne žrtve rata kao i demobilisane borce, naravno i drugih da ne nabrajam. Jer usaglašen koncept je temelj potvrde naših vrijednosti, našeg međusobnog povjerenja i naše snage a ne taktika u izvedbi bez koncepta. Sjećanje na prošlost primarno, nesumnjivo i neupitno treba biti zbog budućnosti kako bi se istina prenijela kao opomena, kao istina i kao naučena lekcija. Mogao bih otvoriti mnogo pitanja ali ne vidim svrhu.

Duboko sam tužan. Ja nisam prvoborac u SDA, ali jesam u odbrani Domovine kao i mnogi drugi. Ne mogu razumjeti da nema aktivnosti sudionika Patriotske lige ni jedne sekunde a poznajem žive sudionike iako rahmetli Halid Hafizović nije među živima. Lokalna vlast u Tešnju kao da nije ni postojala (dok se ja nisam pojavio kao prijelazni općinski načelnik 12. jula 1994. godine), samo oružane komponente. Ko je u Tešnju, kada i zbog čega donosio sudbonosne odluke? Općinski štab TO-e kao da nije ni postojao. Rahmetli Muhamed Članjak kao Predsjednik Općine i Predsjednik Ratnog predsjedništva nije mogao ništa kazati ali uvjeren sam da postoji arhiv. Ni rahmetli Kemal Brkić, Komandant Štaba TO-e, isto tako. Ali postoje živi sudionici, Predsjednik Izvršnog odbora, pa poslije njega Mesud Mulabdić koji se u prilogu pojavljuje kao Predsjednik Štaba za smještaj izbjeglica, pa još jedan predsjednik za vrijeme potpunog okruženja. Jedan od ključnih operativaca od Štaba TO-e, do brigade i Operativne grupe, dobitnik priznanja “Zlatni ljiljan” je među živima. Mogao bih navoditi dalje imena sa izrazitim važnim ulogama i ostvarenjima ali upravo to ne želim.

Zato primarno prigovaram na koncept i naslov. Kao živi sudionik koji je sticajem okolnosti prošao neposrednu uključenost od faze pripreme odbrane, neposrednog sudjelovanja u seoskim stražama, vodstva kriznog štaba u mjesnoj sredini, neposrednog formiranja vojne jedinice-čete, aktivnosti na njenom opremanju i logističkoj podršci, premještanje u komandu brigade, premještanje na poziciju prijelaznog općinskog načelnika i tranziciju nove vlasti te s te pozicije podršci oružanim komponentama odbrane, obnovi ključne infrastrukture i njeno novo regionalno integrisanje (Zenica umjesto Doboj) sa lokalnom politikom, lokalnim strukturama vlasti, javnim ustanovama, preduzećima i tadašnjom privredom, politička borba protiv etničke podjele općine Tešanj kao multietničke zajednice… Prilično dobro znam izazove i teškoće, snage i slabosti, važnost prioriteta i red u odnosima iz mnogih segmenata života, pa i iz tog najtežeg perioda. Duboko sam tužan, jer da sam bio zdrav, sada mi je sasvim jasno da bi neko mojom sadašnjom izjavom manipulirao jer sam trebao govoriti povodom Dana nezavisnosti a ne povodom doprinosa Tešnja odbrani Bosne i Hercegoivne a da to ne bih čak ni znao, baš kao što mnogi sudionici koji su davali izjave ovih dana sada to tvrde. A pravi naslov bi za mene, za ovakav ambiciozan projekat, mogao biti Doprinos Tešnja odbrani Bosne i Hercegovine koji bi kao takav trebao imati svoje vremenske periode, najvažniji ali sveobuhvatan sadržaj života, ključne događaje i naučene lekcije te nastavak i obnova života u miru kao nikad izgubljenoj nadi koja prerasta u novi početak. Jer istina je da je općina Tešanj reducirana sa 223 km² na 160 km² upravo kao posljedica tog perioda.

Stoga Tešanjska priča je lijep naslov, sjajan arhiv, iznimno vrijedno podsjećanje i prisustvo velikog broja neposrednih sudionika koji svojim sjećanjem neposredno svjedoče o najtežem periodu i u tome nema ničeg lošeg. Jer svako ima pravo na svoju priču. I oni koji su bili na čelu, i oni koji su bili u borbi, i oni koji su bili podrška. Možda je samo naslov mogao biti Policijsko-vojnička priča. Jer ja sam iskreno sretan kada vidim da neko sarađuje u miru bolje nego u ratu. Uglavnom je obrnuto. Dakle, možda ostaje samo sporan naziv i zvaničnost sufinansiranja ako nije bilo zvaničnosti usaglašenog koncepta ili je možda upravo to bio i zvanično usaglašen koncept!?