Amir Brka / BIJEG

Bježim – kao što bježao nije niko nikada do sad,
ne kao izgubljeno kuče, već kao stari, olinjali ker
koji na šintora laje da odustati već i ne bi bilo fer,
kao da vojnik sam Hamasa kojeg progoni Mosad

Jurišaju, ali za petama kad su – rastojanje se uveća;
pomisle li: uzalud je, jer plijen nikad neće uloviti,
zastali su, pa se vraćam, i uslijedi novi atak siloviti,
no kornjači oduvijek je naklonjena neobična sreća

Kad se kolebaju – zovem, vapim i klečim i molim,
u panici od prestanka bijega sav se i kočim i ježim:
O, pa progonite me! Ja svoje progonitelje volim!

Samo se u bijegu naslućuje smisao bivanja moga,
i šta li ću ako jednom ne budem morao da bježim
kad sebe ni sanjati ne mogu umirena sred brloga

(8.6.2018.)