Jedan primjer

Čovjek koji je napravio grešku i ne ispravi je, pravi drugu grešku.

Konfučije

Nedavno sam se našao u prilici da ispričam jednu zanimljivu i poučnu priču. Ali neko je kazao: zapiši najbolje od onog što si čuo, pa evo sada i zapisujem.

Jedna od općina Barcelone, Španija – Santa Perpetua de Mogoda, neposredno po završetku agresije na Bosnu i Hercegovinu je sagradila četvrti sprat na Općoj bolnici u Tešnju. Delegacija ove daleke i prijateljske sredine, na čelu sa gradonačelnikom g-dinom Pere Bufi, je posjetila Tešanj (nakon određenih prethodnih konsultacija) i odlučili pružiti pomoć. Od tri ponuđena prioriteta od strane općinske uprave u Tešnju (među kojima je bila i Opća bolnica), oni su odabrali bolnicu. Ispričali su nam odakle dolazi njihov osjećaj solidarnosti prema Bosni i Hercegovini. Oni su u prvom planu imali percepciju da se osporava pravo na jezik braniteljima Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da su imali u dugom periodu isti problem, jer je katalonski jezik bio zabranjen od režima Francisca Franca sa sjedištem u Madridu. Iz tog ljudskog osjećaja solidarnosti, Katalonci iz općine Santa Perpetua de Mogoda su se okupljali na platou ispred zgrade Općine svake nedjelje u 09,00 sati i sa upaljenim svijećama molili za mir u Bosni i Hercegovini.

Santa Perpetua de Mogoda je nekada bila poljoprivredno mjesto a danas je to veoma urbanizirana i industrijski razvijena sredina. Ostala je tradicija, festival, koji se organizuje 31. oktobra svake godine. Tako je delegacija općine Tešanj dobila poziv i prisustvovala ovoj manifestaciji (Predsjedavajući Vijeća i Općinski načelnik). Time su dragi i daleki prijatelji iz Španije ukazali počast onima koji su bili žrtve tokom 1992-95. godine. Sticajem okolnosti sam ja bio tada općinski načelnik i kao gost otvorio ovu manifestaciju. Obratio sam se okupljenim Kataloncima na istom mjestu gdje su se oni okupljali tokom ratnih godina u znak solidarnosti s nama (Predsjedavajući Vijeća je bio Berzad Vilašević). Imao sam priliku zahvaliti im za takvu podršku u ime građana općine Tešanj i svih koji suse borili za Bosnu i Hercegovinu, ali i za konkretne akcije pomoći u Tešnju.

Tokom druženja uz večeru, započela je priča koju sam nagovijestio na početku teksta. Poznati tenori – operski pjevači Jose Carreras (Barcelona) i Placido Domingo (Madrid) su bili prijatelji i konkurenti (u nastupima pred publikom). Sve do 1984. godine kada su se zbog političkih razloga potpuno razišli, prestali komunicirati i loše govorili jedan o drugom. Ali 1987. godine, iznenada, Jose Carreras oboli od leukemije. Učinio je sve da se izliječi ali mu je ponestalo novca. Baš u to vrijeme se u Madridu formira Fond za pomoć u liječenju od leukemije, i ovaj Fond preuzima trošak liječenja. Nakon nekog vremena Jose Carreras je ozdravio. Tražio je da upozna ljude koji su osnovali Fond kako bi im zahvalio. Saznao je da je osnivač Placido Domingo, sada njegov veliki protivnik i gotovo neprijatelj.

Jose Carreras je ostao bez riječi. Nije nikome ništa govorio. Čekao je prvi javni nastup Placida Dominga i ušao u salu kada je ovaj pjevao operu. Izašao je na binu, kleknuo na koljena ispred Dominga, bez ijedne riječi i poljubio mu cipele. Koncert je prekinut. Svi su shvatili na koji način je Carreras pokazao svoju zahvalnost. Publika je bila oduševljena. Kada je pitao Dominga: zašto Ti? Zašto si Ti to uradio? Odgovor je bio: nisam mogao dopustiti da ne učinim sve što mogu kako bih spasio jedan divan glas. Od tada su zajedno nastupali, a sa Lucianom Pavaroti postali poznati svjetski trio: tri tenora.

Svakodnevno neko možete spasiti nečiji glas. Ne treba čekati tragične trenutke da bi ispravljali greške i dokazivali da su ljudske vrijednosti iznad političkih razlika. Dovoljno se preispitati, priznati sebi grešku, naučiti nešto iz nepoželjne situacije ma ko bio kriv, glasnije to priznavati sebi i drugima, a tiše podržavati druge.