Dud

Na vrhu Karamutova, preko puta kafane “Lovačka priča”, rastao je ogroman crni dud. Nalazio se odmah do ceste. Otprilike kod današnjeg trotoara. Svi su ga zvali dud šarabija. Stablo duda bilo je podatno. Široko razgranato sa granama pruženim skoro do zemlje. Djeca su ga brala cijelo ljeto. Nadmetali su se u branju sočnih crnih plodova sa brojnim pčelama i osama. Po crnim prstima i crnilu oko usana uvijek se moglo poznati ko je taj dan bio na dudu. Ali taj dud je imao i drugu, veoma značajnu ulogu. Pomagao je krajem 1960-ih godina pri izgradnji kuća skoro svih stanara ulice Braće Pobrića. Upravo za to stablo crnog duda privezivani su krajevi teških buntova čelične žice. Posmatrao si dok majstori uz ogroman napor, često i psovke, savijaju debelu čeličnu žicu oko stabla. A zatim kako uz pomoć dugih “F” ključeva i velike fizičke snage prave čvor. Te tako fiksiraju debelu žicu za stablo duda. Nakon učvršćivanja za dud, drugi kraj teškog bunta čelične žice vezao se za traktor. Za te usluge često su angažovani vlasnici traktora Atif Hatibović ili Fejzo Agić. Traktor se zatim polako spuštao niz Karamutove u smjeru INA pumpe. Pritom postepeno odmotavajući i zatežući bunt debele čelične žice. Tokom razvlačenja, neko od ukućana ili majstora uvijek je morao zaustaviti saobraćaj. Ali i zabraniti pješacima da prolaze. Razlog je bila mogućnost da žica pukne ili se otkači sa kuke traktora. Tako stvorena energija bi zategnutu čeličnu žicu učinila potencijalno smrtonosnim oružjem. Razvučenu žicu su zatim majstori bigeri isijecali na odgovarajuću dužinu. Onda su, pred kućom koju grade, uz pomoć jednostavnih savijača, ili čelične ploče sa trnovima, formirali željene oblike šipki. Tako je nastajala kompletna armatura za kuće.

Ponekad si osim traktora, viđao i kamione, dok razvlače žicu pored stanice milicije niz Karamutove. Da bi mogli povući bunt teške žice, kamioni su obavezno morali biti natovareni šljunkom. Najviše si zapamtio zeleni kamion marke TAM. Vlasnik tog, tada rijetkog i skupocjenog kamiona, bio je Mujo Deljkić poznatiji kao Mujaga. Imati u tom vremenu vlastiti kamion značilo je biti jak poduzetnik. A uz to je išla i narodna titula “gazda”. Tim kamionom gazda Mujaga je najviše izvozio i prodavao šljunak iz Usore. Jedan od momaka koji je kod gazde Mujage radio na utovaru šljunka bio je i Enes Panjalić Šeki. Upravo za Šekija se veže čuvena anegdota “A dêtu podaj grah”.

U ulici je bio još jedan veliki dud, samo bijeli i za nijansu manji. Nalazio se ispred kuće Smajla Medarića Šuce, oca Sene i Senada. Dud je takođe bio odmah do ceste. Ali su mu grane bile nešto više i djeca ga bez penjanja nisu mogla brati. Što naravno ondašnjoj djeci nije predstavljalo nikakav problem. Po cijeli dan su visili na stablu duda. I taj dud je imao istu svrhu. Jedino što je više korišten za izgradnju kuća u donjem dijelu ulice. Oba stabla duda su na sebi godinama nosila desetine čeličnih čvorova zaostalih od omotanih sajli. Tako su stabla izgledala kao sapeta u neraskidive čelične okove.
Korištenju velikih dudova iz ulice Braće Pobrića kraj je došao sredinom 1970-ih. Presudila im je Željezara Zenica. Počela je putem trgovina građevinskog materijala prodavati gotovu čeličnu armaturu. Pored toga uticala je i činjenica da je taj dio grada asfaltiran i urbanizovan. Postalo je nemoguće bezbjedno razvlačiti buntove čeličnih žica po trotoaru i pored brojnih kuća.

Na vrhu Karamutova, lijevo od crnog duda, nalazila se kuća uvijek puna djece. Kuća porodice Deljkić. Igrajući se duž ulice, uvijek si iznova bio začuđen brojnošću ukućana. Bila je to jedina porodica za koju si znao da roditelji imaju desetoro djece. U kući su živjeli otac Mahmut – Mahmo, rođen 1907. godine, i mati Mina, rođena 1918. godine. Prije supruge Mine, Mahmo se već ženio. Iz tog braka imao je kćerku Džemku. Mahmo je u drugom braku, sa Minom, dobio i podigao čak desetoro djece. Iso, Hava, Haso, Emira, Ibro, Mehemed, Šemsa, Enver, Hajrudin i Safet. Djeca nisu bila, što se ono kaže, od uha do uha. Upravo suprotno. Rođena su u velikom vremenskom rasponu, od 1942. do 1969. godine. Bio je to relativno težak period za podizanje toliko djece. Otac Mahmo bio je zaposlen u tešanjskom Centru za socijalni rad. Kao kurir – dostavljač imao je mala primanja. Država još nije bila stasala da bude u stanju pomoći višečlanim porodicama. Olakšavajuća okolnost bila je razlika u godinama između djece. Ni u jednom trenutku nisu svi bili na okupu. Stariji su, čim su stasali, odlazili iz kuće i započinjali vlastiti životni put. Njihov odlazak bio je samo privremeno rasterećenje roditelja, jer su stizala nova djeca. Najstariji sin Iso, (r. 1942.) postao je stolar, i ima petero svoje djece. Kćerka Hava udala se u Tursku i živi u Bursi. Sin Haso (r. 1947.) još 1964. godine otišao je za Hrvatsku, u Vukovar. Tokom 1991. godine otišao je za Njemačku. Iz Njemačke se u rodni Tešanj vratio 2017. godine. Šemsa se udala u Teslić. Ibrahim (r. 1953.), Mehemed (r. 1954.) i Enver (r. 1960.) su cijeli radni vijek proveli u komunalnom preduzeću “Rad” Tešanj. Hajrudin (r. 1962.) bio je dugogodišnji igrač NK “Tošk” Tešanj. Radio je u tešanjskoj “Pobjedi”, a danas živi i radi u Njemačkoj. Najmlađe dijete Safet (r. 1969.) građevinski je radnik. Safet jedini od nekadašnjih dvanaest ukućana i danas živi u rodnoj kući. Otac Mahmo je preminuo 1984. a majka Mina 1999. godine.
Nema više dudova u ulici Braće Pobrića. Vrijeme jednako rastače i snažne dudove i brojne porodice.
===========================

Fotografija je snimljena ljeta 1979. godine ispred porodične kuće Deljkića na Karamutovima. U sredini je Mahmo Deljkić. Lijevo od Mahme je njegova kćerka Emira sa djecom Almirom i Sanelom.