TESANJ.NET stranica grada
Državu nije dovoljno odbraniti.
Državu treba izgraditi tako da može sebe čuvati, razvijati i služiti svojim građanima.
Prije sedam godina, 21. augusta 2019. godine, napisao sam kolumnu pod naslovom „Kuda ide BiH?“. Danas se vraćam tom tekstu ne zato da bih provjeravao jesam li tada bio u pravu, nego zato što vrijeme mijenja perspektivu. Neka pitanja postanu manje važna, neka nova postanu važnija, a neka stara pokažu da su bila dublja nego što smo tada mislili.
Tada sam Bosnu i Hercegovinu posmatrao prije svega kroz pitanje njenog opstanka i odbrane. Govorio sam o podijeljenosti onih koji je brane, o djelovanju onih koji osporavaju njen državni okvir i o ulozi međunarodne zajednice. Pitao sam se ko u ime države može artikulirati strateški stav i ukazao da međunarodno priznata država nije isto što i funkcionalna država. Zaštita državnosti ne može biti samo odbrambena politika. Političko jedinstvo ne može biti samo okupljanje protiv nekoga. Međunarodna podrška ne može biti zamjena za domaću odgovornost. A politička pobjeda ne može biti zamjena za institucionalni rezultat. U tom smislu, možda je najvažnija lekcija ovih sedam godina upravo ova: Bosna i Hercegovina neće dugoročno biti snažnija samo zato što će njeni politički akteri snažnije govoriti o njenoj odbrani. Bit će snažnija ako izgradi institucije koje mogu raditi, odlučivati, provoditi odluke i za svoj rad odgovarati građanima.
Prisustvovao sam predizbornom skupu političke stranke, čiji sam član, nakon 10 godina odsustva. Ali i bez prisustva, prateći javne nastupe i društvene mreže, svako može zaključiti da se kvalitet izborne kampanje za posljednjih 15 godina nije nimalo promjenio. Dominira predstava od „oni su gori“ do „oni su najgori“, ovisi samo o kojem nivou vlasti se radi. Tako da postoji jedan apsurd, za građane krajnje zbunjujući, vladajući na državnom i entitetskom nivou napadaju kantonalne, a kantonalni i općinski one na državnom i entitetskom nivou. Pri tome, na nekom nivou se nalaze zajedno u vladajućoj većini najveći protivnici koji se sada žestoko optužuju ili čvrsto stoje zajedno u borbi za vlast oni koji se međusobno i ne pozdravljaju. Slušajući razne govore, reklo bi se da Bosna i Hercegovina treba veliku promjenu i da ne treba nikakvu promjenu. Očigledno je da nosioci javne odgovornosti nisu još spremni isporučiti javnosti i građanim jasnu distinkciju između značaja političkih stranaka i značaja javnih institucija. Tek kada vodstva političkih stranaka budu stavili značaj institucija ispred bilo koje stranke onda će se prakse i narativi promijeniti.
Drugo veliko pitanje je što malo ko pominje a kamoli da nudi odgovor kako ćemo izgraditi funkcionalne institucije Bosne i Hercegovine kao i na svim nivoima. Jer država nije samo teritorija, zastava, međunarodno priznanje i ustavni okvir. U tome vidim jednu veliku slabost dosadašnje izborne kampanje. Previše smo energije trošili na pitanje ko je za Bosnu i Hercegovinu, a ko protiv nje, te ko je bolji a ko gori, a premalo na pitanje šta konkretno činimo da Bosna i Hercegovina bude bolja država. Naravno, pitanje državnosti nije izgubilo značaj. Naprotiv. Ali dugoročna državnost ne može počivati samo na političkoj mobilizaciji i stalnoj odbrani od osporavanja. Mora počivati i na kvalitetu institucija, odgovornosti nosilaca funkcija, znanju, efikasnim procedurama i sposobnosti da se postignu mjerljivi rezultati. Tu više nije dovoljno imati politički stav. Potreban je cilj. Potreban je plan. Potrebna je odgovornost. Potrebni su rokovi i pokazatelji rezultata.
Treći veliki problem je što niko tokom izborne kampanje nije pomenuo, a kamoli kazao šta se poduzima, u slučaju dešavanja oko Memorijalnog centra Srebrenica. Dok se u kampanji jedni hvale „Cvijetom Srebrenice“ ispred zgrade UN-a u New Yorku (što je svakako važna činjenica) a drugi osporavaju jednostrani uspjeh, u isto vrijeme vlasti RS-e rade na tome da Direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića strpaju u zatvor, Memorijalni centar politički i institucionalno diskredituju, a onda će valjda konačno staviti ruke i na ono što im je svih ovih godina izmicalo. Nisu mogli spriječiti Rezoluciju u UN-u o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici a sada rade ono što izgleda mogu, dok se sve probosanske stranke bave samo borbom za vlast.
Prije sedam godina pitao sam: Kuda ide BiH? Danas bih dodao: Ne pitajmo samo kuda ide Bosna i Hercegovina. Pitajmo kakvu joj budućnost svojim djelovanjem ostavljamo. Jer država se ne čuva samo onda kada je ugrožena. Država se čuva svakoga dana – odgovornošću, institucijama, radom i rezultatima.
Fuad Šišić
Raduša, 27.9.2026
