Konkurencija

Uistinu velika čovjeka odlikuju: velika poduzetnost pri planiranju,

čovječnost pri provedbi, skromnost nakon uspješna okončanja.

Otto Von Bismarck

Gledajući u historiju čovječanstva, onako pomalo površno, ne znam kada se prvi puta pojavila konkurencija ali znam da se neprijateljstvo pojavilo prije konkurencije. Možda je značenje riječi konkurencija danas značajno evaluiralo u odnosu na izvorno značenje jer kontekst se stalno i ubrzano mijenja. Bez obzira na to, riječ konkurencija je sama po sebi dovoljno zatajena i izazovna jer kada kažete konkurencija ne znate o kojem broju se radi: jednom ili više njih, ali uvijek postoji. I to je dobro.

Nekada je bilo uobičajeno kazati neku lošu riječ o konkurenciji, ali danas je to već druga priča. Ozbiljan poslovni svijet, oni koji dolaze sa zapada i koji su prošle mnoge faze rasta, gledaju na odnos prema konkurenciji kao etičko pitanje. Ne govoriti o konkurenciji loše je pitanje digniteta kompanije koja bi pričala loše o konkurenciji. Umjesto toga se ističu svoje prednosti, svoje kompetencije, performanse. I ne samo to. Pohlepnost nije sposobnost, monopol je privilegija i stoga je zabranjen (dopušta se prisustvo do max. 49% ciljanog tržišnog potencijala), a pokazivati znake obijesti je ozbiljna mahana.

Naravno, veoma je dobro da ima što više privrednih aktivnosti, da ima što više privrednih subjekata, da postoji prilika i uposlenima da mogu birati. Prilično dug period je prošao u kome su samo poslodavci mogli birati. Ali treba tražiti mjeru, treba izgrađivati minimum zajedničkih kriterija i zajedničkih vrijednosti u kompaniji da bi se zajednički putovalo na duže staze. Da se na neki način podijele koristi od prilika, ali i da se podnese šteta od rizika koji postanu stvarnost. Sebičnost i da svako ima svoj kriterij neće donijeti nikome dugoročan uspjeh. Dug je to put i zahtjeva istrajnost ali ne mislim da ima laganih i kratkih puteva za dugoročan uspjeh.

Zdrava konkurencija, konkurencija koja istrajno gradi svoju poziciju na tržištu, koja istrajno podiže svoje ljudske resurse, koja podiže pouzdanost svojih procesa i performanse, koja gradi dugoročne odnose sa kupcima, dobavljačima i okruženjem je primjer dobre prakse. Od takve konkurencije se uči i takva konkurencija je poželjna. Takav odnos može pomoći ispravnom razvoju društvenih odnosa. Nepotrebno je, iako jednokratno može biti korisno ali dugoročno štetno, dominirati uzimanjem od drugih po svaku cijenu. Tačno je da brza riba ima više šansi, ali brza riba ulazi u više rizika, izaziva više nemira u vodi u kojoj pliva i ne gradi baš dobre odnose sa okruženjem. Emanet je ispred brzine. Pouzdanost je ispred brzine. Kao što je kazao poznati general američke vojske Norm Schwarzkopf: Liderstvo je kombinacija strategije i karaktera. Ako morate biti bez jednog, budite bez strategije.

Ljudi koji vode biznis, posebno oni koje nazivamo vlasnicima kapitala, trebali bi biti svjesni da je biznis veoma važan samo unutar granica u kojoj daje doprinos izgradnji ispravnih društvenih odnosa. Cijeli dunjaluk nema nikakvu vrijednost izvan tog konteksta, a kamoli nekoliko miliona maraka. Na kraju dana čovjek legne da odmori ne sa milionima, ne sa stotinama kupaca, dobavljača, svojih firmi i slično, nego sa svojim mislima i svojim srcem, sa svojom dušom. Pogotovo je sav taj imetak nevažan kada čovjek živi svoj posljedni dan, a svako ga je proživio od onih koji više nisu tu i svi su isti osjećaj imali. I svako će ga dočekati od onih koji sada žive. Osim onih koji su otišli iznenada i nisu imali vremena ni za takav osjećaj. I kako reče jedan veoma pametan i uspješan biznismen: Uspjeh je loš učitelj. On zavede pametne ljude da misle kako ne mogu izgubiti.