TESANJ.NET stranica grada
Dragoslavu Vlajkoviću
(nakon pogreba, neposredno)
Davno već je bilo kad nisam zamišljao tako,
i govorio sam životi naši iz magle da su došli,
sugerirajući da magnovenu imaju, ali ipak svrhu,
dalek, nespoznatljiv, ali ipak smisao. Da jednom
našoj ćemo tuzi, u toj slutnji, arhimedovski
oslonac naći. Davno je bilo. Odavno već ne
pokušavam niti nagađati: taj plac bosanske zemlje
sve je što pripada nama (kazujem ovo ne bez
zebnje, jer znam da se i za to prikraćen može biti).
Nisam, dakle, tako; zbunjenost svoju dobrim
polazištem smatrah. No – april je, najsvirepiji
mjesec, i evo nas pod crnim krilom koje nas
osupnu spoznanjem da se može tek metar, metar
i po sići, ako nam, sa prijestolja nebeskog,
dopuste ravnodušnī, kojima – konačno priznajmo
i to – podanici nikad ne bijasmo.
Sada, o drugačijem susretu maštam: sanjat ćemo se
još jednom, a san taj, metar, metar i po dubok, bit
će sve što od sebe smo dali, obrisi će se potom
pomiješati. I znat ćemo, od danas, vo vjeki vjekov,
kako dato nam nije frazu obnavljati romantičnu
kojom se zemlji zavještamo, niti, u patetičnoj
gesti, jedan drugome grumen njezin slati, kao što
bosanski čine poeti, zaboravljajući da izvan njina
stiha, metar, metar i po duboka, smiraja ne može
biti. Pa zato, ni za te ni za me, izvan pjesme ove
klonuće nije se zbilo.
__________________________________________
Ova pjesma napisana je 2005. godine – neposredno nakon smrti Dragoslava
Vlajkovića, profesora koji je u tešanjskoj gimnaziji mome razredu, kao i
drugim generacijama, četiri godine predavao srpskohrvatski jezik, a potom
smo dugo, sve do njegove smrti, bili prijatelji. Vlajković je rođen u Novom
Sadu 1941. godine, a umro je u Tešnju, gdje je i sahranjen.
Objavljivanjem pjesme sada, uz desetu godišnjicu profesorove smrti, želio
sam podsjetiti na ovu mnogima dragu i po mnogo čemu jedinstvenu ličnost.
Također i na jedno nestalo vrijeme – koje mi se sve intenzivnije čini kao davni
san blistave vedrine, od kojeg odmičemo u nigdinu…
