Umjerenost

Niko nikome ne može toliko muke natovariti na vrat
koliko čovjek sam sebi.

Meša Selimović

Sretan nije teško biti jer sreća kratko traje. Ali biti zadovoljan to je već nešto drugo. Stari ljudi su govorili da je zadovoljan onaj ko je našao mjeru. Kada bi neko pitao: a u čemu?, odgovor bi glasio: u svemu. Živjeti s mjerom. Kada ide onako sve potaman ne treba se osiliti, niti kada ne ide nikako ne treba pasti u očaj. Kada je čovjek ljut trebao bi paziti šta govori i radi u ljutnji. Ako i izgubi mjeru da bar ne prijeđe granicu. Kada ima veliki imetak da se ne osili, da ostane sa obje noge čvrsto na zemlji. Ako je na nekoj funkciji isto tako. Na prvi pogled izgleda teško naći mjeru, ali nije tako. Nije teško naći mjeru ako je čovjek traži. Kada prestane tražiti onda se nije teško udaljiti od onog što se zove mjera.

Odnosi poslodavca i uposlenih uvijek su aktuelni. Neovisno je li poslodavac na pozicijama državnog ili privatnog vlasništva. Tako je bilo, tako je sada a tako će biti vjerovatno i u budućnosti. S jedne strane, sebičnost može uništiti dalji razvoj organizacije i radna mjesta, a s druge strane može napraviti prevelike razlike i nerazumne privilegije u svakodnevnom životu. Nijedno nije dugoročno održivo. U slabim ekonomijama i državama bez jakih institucija taj odnos često prelazi u nerazuman konflikt. Čak i u jakim ekonomijama svjedočimo da se često ne može taj odnos uspostaviti za stolom pa se izlazi na ulice. Ako bi ljudi gradili fer odnose šanse bi bile veće da se sporazumom mnogo toga riješi. I poslodavci i radnici su ljudi. Pripadaju istoj vrsti. Ako i jedni i drugi traže mjeru onda bi se mjera trebala naći. Ali ne može se ostaviti po strani činjenica da je globalni pristup tržištu radne snage na bazi ponude i potražnje a ne na bazi fer odnosa. Radna snaga (ljudi) su tretirani kao svaka druga roba. Ako je ima previše, premalo će biti plaćena. Ako je ima malo, ima šanse da bude bolje plaćena. Najjače svjetske kompanije, korporacije, otvarale su pogone širom svijeta ne samo zbog novog tržišta kako bi izbjegli troškove transporta nego i zbog niže cijene radne snage. Kada kapital odnos postane primarni kriterij onda se ljudski faktor često dehumanizira. A kada se tako pristupa onda tu nema mjesta fer odnosima, i nema mjesta traženju mjere. Stoga globalni pristup nije primjer dobre prakse ali je realnost. O tome najbolje govori posljednji trgovinski sporazum između SAD-a i EU (Transatlantic Trade and Investment Partnership – TTIT) koji nije omogućio debatu u javnosti nego samo u određenim krugovima (velike korporacije i njihove advokatske kancelarije koje su pregovarale u ime velikih korporacija). Po tom sporazumu korporacijama je dato pravo da tuže države za igubljenu dobit u budućnosti. Zar treba još nešto kazati? Osim toga da su izgrađeni mehanizmi koji su demokratiju kao društveno-politički sistem uništili. Nekada, ne tako davno, prema američkim zakonima crnci nisu imali pravo glasa niti su mogli sjediti zajedno sa bijelcima u autobusima a oni koji su imali određen nivo imovine imali su dva glasa. Ali sada su se razvili neki novi mehanizmi koji nemaju tako ružan naziv kao što je diskriminacije nego se zove lobiranje. To je čak dobilo afirmativno značenje i kada je etika potpuno odstranjena iz procesa lobiranja. To se razumijeva kao sposobnost. Ali uglavnom sposobnost jačeg da ošteti slabijeg.

Šta je alternativa u lokalnim i slabim ekonomijama i društvima kao na Balkanu a da to ne bude sporiji rast ekonomije? Alternativa je u fer i transparentnom odnosu poslovanja u organizacijama. I izgradnji svijesti rukovodstva i uposlenih. Izgradnji nove organizacijske kulture. Bez skrivenih motiva, bez finti i nadmudrivanja. Sa razmatranjem konteksta. Koje opcije, odnosno alternative stoje na raspolaganju. Ne bi niko smio uzimati odnose zdravo za gotovo, niti koristiti ovlaštenja za jednostrane odluke, niti ispostavljati nerealne zahtjeve. Vlast bi trebala konačno ispuniti ono što je godinama najavljivala. Ne da će zaposliti 100.000 hiljada radnika ili da je zaposlila ne znam koliko radnika nego da smanji opterećenja, da administrativne procedure pojednostavi i skrati te učini pristup javnim institucijama efikasnim i transaparentnim koristeći elektronsku podršku. Uz stalno unapređenje poslovne i društvene infrastrukture shodno budžetskim mogućnostima i drugim prilikama. Time bi dala svoj doprinos i uradila svoj posao u traženju mjere u odnosima.

Ne treba očekivati da će se preko noći napraviti promjena. Ali važno je uspostaviti nove prakse. Što više primjera dobrih praksi u odnosima donijeće veće šanse za iznalaženje mjere. Za ono što se ne zove sreća nego zadovoljstvo. Pa želim vam da budete više zadovoljni a manje sretni ili tužni u 2019. godini.

Fuad Šišić