Emanet nije poklon

 

S vremena na vrijeme,
sa svojih pedeset godina još uvijek ne znam što ću raditi kad odrastem.

nn

Svaka organizacija ima svoju organizacijsku kulturu koja se vremenom kreira. Svjesno ili nesvjesno. Mnogi elementi utiču na to a međusobni odnosi su ključni faktor uspjeha. Komunikacija dolazi na prvo mjesto. Rukovodstvo treba da stimuliše komunikaciju koja je otvorena, pozitivna, činjenična i kritička a ne da je guši. I da bude primjer drugima u tome. To nije jednostavno jer postoje upravo suprotne snažne organizacijske kulture koje su spontano ojačale. Uglavnom kao rezultat ličnih ambicija a ne ozbiljnog organizacijskog rasta, i kao rezultat personalnih borbi a ne rezultat organizacijskih procedura. I cijelo društvo kao organizacija je u sličnoj situaciji. Ali rastu nove generacije koje ne prihvataju takve kulture i sudaraju se s njima. Nadati se da će te kulture biti promijenjene iznutra.

Bio sam u prilici da prisustvujem šutnji rukovodstva kada je postojala očigledna potreba ukazivanja na nedosljednost, na praktično djelovanje koje je podaleko od načelnih zalaganja, na jednu vrstu samozadovoljstva kada je samokritičnost potrebnija nego i inače. Ne znam motive drugih, ali ponekada sam prešutio i sam s namjerom da dočekam neku povoljniju situaciju, neko stanje u kojem će biti manje emocija a više raspoloženja, te da u tim povoljnijim okolnostima podsjetim na ono što se propustilo ukazati. Ali kada se dočeka bolje stanje, ako rukovodstvo nije spremno na samokritičnost, tada ide jedna široka ocjena kako je sve ipak dobro, kako su nesporazumi normalni, te da nikada nisu doveli u pitanje temeljne vrijednosti u odnosima. Dakle, nije potrebno praviti kritički osvrt  unazad. To što se od jednog problema ponekad napravilo dva, što se kreiraju prakse i nasljeđe koje će biti teret u budućnosti, ne interesuje mnogo rukovodstvo.

I tako se prolazi kroz vrijeme bez naučenih lekcija. Pitam se: zbog čega se ne može učiniti nešto više na promjeni organizacijske kulture? Ima toliko toga u ljudima što se povremeno javlja kao pljusak, kao nevrijeme koje napravi veliku štetu tamo gdje god se pojavi i kod koga god se pojavi. Mnogo toga je svakodnevno i nepotrebno. Ako organizacije vode ljudi koji sebe smatraju važnijim od same organizacije, onda su organizacije prepuštene izgradnji spontane kulture. Članovi iste organizacije žive svoj život s kolegama. Strah i nada od onog što ga sutra čeka, i prekosutra, i…nakon smrti neće nestati. I ne treba se tim preopterećivati. Ne treba strah čovjeka spriječiti da odluči i uradi ono što je ispravno, niti nada treba da čovjeka ulijeni i ostavi bez razumne akcije. Čovjek je dizajniran tako da su strah i nada sastavni dio njegova bića. Njegove suštine. Čovjek nije slučajni prolaznik na Zemlji. Neka svako nauči poštovati samog sebe tako da odbaci sve ono što gazi njegovu vrijednost, i nauči poštovati druge tako da odbaci sve ono što gazi tuđu vrijednost. Važno je da se ljudi u okruženju poštuju. Bez straha. Ne da se boje drugih. Bez obzira na hijerarhiju. Naučiti poštovati samog sebe tako da se ne bude iskorišten i prevaren, niti dopustiti sebi da druge iskoristi i prevari. Zajednička pravila trebaju to artikulisati, i pravila treba svi da poštuju. I da se koriste ovlaštenja. I da se preuzmu odgovornost. I gradi poželjna organizacijska kultura. I da postoji disciplina.

Ako bi se razmišljalo o tome i radilo na tome, mogli bi biti bolji od samih sebe u jednoj godini, u nekoliko godina, i izbjeći nevrijeme, pljuskove i grmljavine u odnosima. Kada ljudi već moraju stariti i umirati (hvala Bogu, jer kakvi bi tek bili da nije toga), zašto se ne bi mijenjali na bolje? Vrijeme očigledno ne ovisi o ljudima ali je dokaz prolaznosti. S druge strane, čovjek je dokaz sam protiv sebe o tome kakav je. Bilo da je ispravan ili naopak. O čovjeku ovisi kakav će biti, kakve će motive nositi u sebi, u šta će vjerovati, šta će misliti i govoriti, šta će raditi, kako će reagovati na teško stanje a kako na dobro stanje. O čovjeku ovisi hoće li se umisliti i pripisati svojoj sposobnosti zasluge i ono što je dobro (kada je dobro), a za propuste i teškoće upirati prstom u druge (kada nije dobro). Sloboda izbora je veliki emanet koji je čovjek preuzeo. I ne može čovjek drugom čovjeku tu slobodu izbora oduzeti. I ne treba. Jer ipak nije niko toliko naopak da se ne može naći način (niko nije prvo umro pa se rodio), niti je iko toliko ispravan da ne griješi.

A neki su davno kazali: Ako se razbije jaje vanjskom snagom, život tog jajeta je završen. Ako se jaje razbije unutrašnjom snagom, život za to jaje tek počinje. Velike stvari uvijek počinju iznutra, pa čovjek treba početi sa svojom dušom i popraviti je iznutra a rukovodstvo sa organizacijom kojoj služi. Jer sloboda izbora nije besplatan poklon, njena cijena je odgovornost. Tako je i sa organizacijom.

About Fuad Sisic

Komentariši