25 godina odbrane istine

Vi kažete:
U budućnost gledajte!
A mi nju
Nikakvu i nigdje
I nikako ne vidimo
Nit vidimo da ona
Ikakvijem okom
U nas gleda

Abdulah Sidran

N.N. iz Cerske, rođena 1956.godine. Majka četvoro djece. Od marta 1993.godine živjela je kao izbjeglica u Srebrenici sve do njenog pada. Suprug je nestao u julu 1995.godine. Dio njene izjave pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu:

Predali smo se UNPROFOR-u u Potočarima u nadi da će nas zaštiti od zločina i maltretiranja. Prvi dan u Potočarima doživjela sam poniženje od četničkih vojnika. Prilikom odlaska u jednu kuću da donesem ćebe, četnici su me uhvatili. Jedan mi je stavio pušku pod vrat i natjerao me da s njim uđem u kuću. Tražio je od mene novac. Kad sam rekla da nemam novaca, počeo me pretresati. Novac nije našao, nego mi je zapovijedio da skinem obuću, da bi me zatim dograbio za prsa i izbacio na stepenice. Rekao mi je na kraju, da o ovome što se desilo ne smijem nikome pričati, jer će me naći među narodom i zaklati.

Prepoznala sam toga četnika što me pretresao i maltretirao. Bio je to sin Drage Gajića. Pitao me je odakle sam i kad sam odgovorila da sam iz Cerske, rekao je da je na mjestu Grobić stradalo dosta njihovih i da će oni iskorijeniti ‘muško uho’ u Cerskoj zbog toga. Poslije toga događaja u kući, ja sam se toliko uplašila da nisam znala gdje se nalazim… Svojoj djeci sam spremila hljeba, a moj suprug je gledao kako jedu sluteći šta će biti, rekao je: ‘Jedite, možda više nikad nećemo zajedno jesti!’

Krenuli smo poslije prema barikadi na kojoj sam među četnicima prepoznala jednog Srbina, učitelja iz Cerske, a rodom je bio iz Milića. Pravio se da nikoga ne poznaje i okretao je glavu. Supruga su mi odvojili i ja sam sama krenula sa djecom prema autobusima. Nikad ništa nisam čula o njemu poslije toga dana. Danas kad počne priča o tim zbivanjima, mene hvata jeza i strah…Vidjela sam dosta starijih iz Cerske koje su četnici odvojili u Potočarima: Hamida, Šabana, Begu Ibrahimovića i Rahmana Baltića.

Čini mi se da bi šutnja manje bolila. Ali ne smije se šutiti. Kada su djeca i starci, žene i muškarci stjerani u Potočare, u bazu UN-a, od strane vojske RS-e pod komandom Ratka Mladića mnogi od nas nisu znali šta se dešava. Ratko Mladić je pobjedonosno nad goloruim narodom izgovorio u mikrofon pred kamerama, kako su “oslobodili” Srebrenicu od Turaka. Zatim se dogodio genocid, ljudi koji nisu imali oružje, zarobljenici, civili bivaju nemilosrdno i svirepo ubijani. Onda bivaju pokopani u zajedničke grobnice, pa njihova tijela bivaju premještana na različita mjesta na području Republike Srpske u manje grobnice kako bi se trag zločina prikrio. Nakon godina traganja pronađene su mnoge grobnice, jedna za drugom… 25 godina se kosti nevino ubijenih iskopavaju, skupljaju i u Potočarima ukopavaju. Kosti jedne osobe pronađu se u više grobnica. DNK analiza je potvrdila da se ne radi o Turcima, nego o Srebreničanima, o stanovnicima Bosne i Hercegovine, o Bošnjacima.

Iako su prvih poslijeratnih godina politički lideri Republike Srpske priznali da se dogodio genocid (Dragan Čavić, Milorad Dodik), poslije su promijenili pristup. Naprotiv, sa pozicija zvanične politike Republike Srpske su institucionalno djelovali kako bi se istina negirala a počinicima dodijelila počasna mjesta u nastajanju Republike Srpske. I tu nema razlike između pozicije i opozicije. A kako bi i bilo razlike kada je danas opozicija Miloradu Dodiku stranka pod čijim političkim vodstvom se organizovao i izvršio genocid. I to odavno, ma koliko bilo neprihvatljivo u humanističkom smislu, ne čudi. Politike Republike Srspke u tom pogledu nema nikakve veze sa moralom i etikom, jer takvom politikom je upravo ona stvarana i takvom politikom se ona pokušava odbraniti. Ma koliko strašno izgledalo, logično je to. Uspjelo je takvoj politici stići do cilja bez obzira na sredstva i to zahvaljujući upravo onima u međunarodnoj zajednici koji danas “plaču” nad Srebrenicom i “osuđuju” Milorada Dodika.

Njihov predstavnik u Bosni i Hercegovini, OHR, Visoki predstavnik Valentin Inzko, danas je u Srerebrenici povodom 25 godina genocida kazao: Nažalost, suočavamo se sa prekrajanjem povijesnih činjenica, relativiziranjem zločina pa čak i sa glorificiranjem osuđenih ratnih zločinaca. Niko nije osudio nijedan narod, nema loših naroda, samo loših osoba. Međutim, dati ime studentskom domu po presuđenom ratnom zločincu je neljudski i anticivilizacijski, to je izrugivanje univerzalnim ljudskim vrijednostima. Tom odlukom je taj političar duboko uvrijedio sve žrtve rata. Stoga ga pozivam i molim da skine ploču koju je postavio i promijeni ime studentskog doma u ime budućnosti novih generacija. Pozivam i sve političara da donesu zakon o zabrani negiranja genocida kako bi se u budućnosti izbjegli ovakvi slučajevi.

Visoki predstavnik, vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, čija ovlaštenja su neogračena u pogledu kreiranja reda, pozitivnog ambijenta i poštivanja ljudskih prava u najboljem interesu budućnosti Bosne i Hercegovine i onih koji u njoj žive – poziva i moli. Kao da je Papa. Možda ga kao čovjeka razumijem jer nema saglasnosti velikih sila da uradi ono što je ispravno, tj. da donese sam Zakon o negiranju genocida, te samo ljudski poziva. Ali ne razumijem zašto ne podnose ostavku i javno kaže zbog čega je podnosi. To bi bilo časno. Ova poruka danas u Srebrenici povodom 25 godina sjećanja na genocid je sramna. Ona je poniženje za sve žrtve, za sve probosanske ljude i za Bosnu i Hercegovinu. Moliti nekoga ko je predstavnik politike izvršenja genocida i ko je izvođač radova osporavanja istine o onome što se dogodilo te veličanju ratnih zločinaca je poniženje. Makar se u slučaju Milorada Dodika radilo o onome što je Franklin D. Roosewelt davno rekao o diktatoru Somozi: On možda jest kurvin sin, ali je naš kurvin sin!

About Fuad Sisic

Komentariši