TESANJ.NET stranica grada
NEBO NAKON SREBRENICE
Pomislim: hoće li neophodno biti da i to obrazlažem
zašto baš i posve nepjesničko zbivanje u stih slažem,
a znam da se svidjeti neće kao zlatan broš na reveru,
nego će turobnom tematikom samo stvarati barijeru?
No, i heksametar je Homerov upamtio stravu u Troji
od koje se ni danas pouzdano ne zna čak niti prašina,
jer zatrta je i preorana, kao što potom je i Kartagina,
pa, zašto da o udesu bosanskom ne zbore versi moji?
O kosti najbližih spoticala mu se po Warszawi noga,
a Miłosz je nekako živio s time, ali i bježeći od toga,
žudeći u haiku o višnji i hrizantemi, tvrdeći: Ne više
Ali u Nagasakiju ja sam, u spokojnome gradu nisam,
ka punom mjesecu zagledan, čekajući tek da lipsam,
jer nebosklon se i poslije Srebrenice u prijetnju njiše
SJENA U PARKU
Grad ovaj mogu da zamislim bez ljudi i bez kuća,
pa takvog da ga opišem kao da upravo ga gledam,
dok vjetar kovitla lišće i kao sjena u park sjedam,
među razvalinama dok se tmurna križaju bespuća
U sintaksu odjeke bola da uhvatim, čak i to mogu,
izbezumljenog misao posljednju i dok se gase oči,
leševe unakažene i krv koju ubojica kao vino toči,
raspamećeni vrisak, taj hulni upitnik svome Bogu
Ne mora da se dogodi, potom da slikam Guernicu,
jer prošlost već proizvodi u duši strahotnu paniku
Ovdje se tijela susreću kakva sačuvali su Pompeji:
stanovnici odavno naliče na svoje odlivke gipsane
Ovi su dani tajne košmarne, noći od olova besane,
a stihovi bi moji da ponište zločin počinjen u ideji
