Priđi već, slobodno, ne ustručavaj se. Ova zelena
humka, to nisam ja. Vrednija je od nje i zemljana
kupa u kojoj krompir klija, jer jedino što je ovdje
živo – to su crvi koji riju po onome što se, posve
besmisleno, ostacima zemnim zove. Kao da i neki
drukčiji ostaci negdje još postoje. Ali, tebe crvi
još ne mogu dohvatiti, zato – ne uzmiči.
Znam, doduše, kako moždanima tvojim neumorno
patrolira onaj crv koji se podozrenjem zove, i da
zbog njeg ništa nisi prihvaćao kakvim se površnoj
spoznaji nudilo. Ni ljubav, ni Boga, pa ni samog
sebe, te da stoga sretan niti jednog trena nisi ni
mogao biti. A to i jest ono što me privuklo kod
tebe, jer skeptična duha i sâm uvijek bijah.
I sad pamtim kako su se ljudi na ulici u čuđenju
osvrtali, jer: pekar i pjesnik – ne mogahu razumjeti
na čemu počiva i čime se takvo prijateljstvo hrani.
Ali, priprostima, dovoljno bi bilo pojasniti da i
naša gimnazija bješe mnogo ozbiljnija od današnjih
njinih fakulteta. A kod onih koji uzmogli su prići
nam u šetnji, u parku, na klupi, ili u kafani,
zbunjenost je bivala još većom. Jer – gorljivo
radoznali – ko će znati kakve očekivali su misli,
ali jedino bi, skupa s nama, u dubine tmuloga
bezdana mogli da urone. I, ne mogav podnijeti
što njihove usiljene riječi dočekuje muk potpuni,
nervozno su uzmicali, a nas potom kao sumanute
žigosali.
Mnogo godina je prošlo; zar ne – osamanest…?
Prisnijega prijatelja ja nisam imao, a i tebe motrim
kad u suton prođeš, pa podigneš glavu i u moje crne,
nekad svunoć osvijetljene, prozore pogledaš: tvoje
oči govore mi kako si usamljen u toj bosanskoj
pustari. Ali, ja vjerujem da ćemo i ovdje drugovati,
jer ne vidim šta bi moglo to da promijeni. Smrt
nek čini svoje, no za istinite emocije ona preprekom
i nije, već, štaviše, u vječnosti ovjerava što bijaše
izloženo hudoj banalnosti.
Kazujem ti ovo, pa bilježi dok još možeš i umiješ,
premda ne znam čemu će služiti, kao i sve drugo
što si napisao. A o čemu ćemo amo i na kakvom
ćemo jeziku zboriti – to također ne bih znao reći.
Šutjet ćemo, pretpostavljam, jer živima jezik od
iskona je ponuđen da bi kroza nj nazirali posmrtna
obzorja – ne bi li se tako u cjelinu vlastitu spojili.
Ali, odavno je to iskonsko svojstvo izgubio i u
beslovesni kalambur se obratio. A ovamo ionako
sve se zna, sa svake je tajne smrt skinula veo.
TESANJ.NET stranica grada