TESANJ.NET stranica grada
Izlaganje na promociji knjige Amira Brke Kikina tešanjska Talija.
Sjećanje na Rifata Kantića – CKO, Tešanj, 14.4.2023. godine
__________________________________________________________________________
Na 24. stranici ove knjige piše i ovo: “Događaj koji u nastavku bilježim ovdje je značajan stoga što pokazuje kakvo je ljudsko srce imao Rifat Kantić, iako je kod onih što ga nisu pobliže upoznali važio kao arogantni osobenjak.” Ovaj fragment izdvojio sam na početku zbog dvije konstatacije o Rifatu Kantiću: prva je snažna pozitivna asocijacija o njemu kao čovjeku, a druga je pojašnjenje onima koji tu stranu nisu upoznali. Bez posebnog pojašnjenja, duboko sam uvjeren da će onaj ko pročita naznaku “kakvo je ljudsko srce imao” – shvatiti da se radilo o dobrom čovjeku. A uvijek je bilo važno i veliko biti dobar čovjek. Jer ako bismo trebali svrstati sve ljude u dvije grupe: dobar i loš, pa zatim dalje svrstavati, onda ne znam kakav značaj može imati sve nakon onog loš.
No opis osjećaja onih koji Rifata nisu pobliže upoznali mene svrstava mnogo bliže grupi koju bih iz osobnog ojećaja ublažio u osobenjak. Rifata sam, naravno, poznavao, ali nisam ga pobliže upoznao. Toliko godina kasnije, kada on nije više među nama, pobliže sam ga upoznao čitajući ovaj rukopis. Stoga zahvaljujem Amiru što nam svojim poduzetnim i inovatnim pristupom pomaže da ne zaboravljamo sami sebe, da čuvamo naše naslijeđe i da se podsjećamo na značaj posvećenosti, struke, karaktera i važnost veličine ljudskog srca. To je iznimno važno, jer nam se historija događala prebrzo. Mnogo događaja u kratkom vremenu, mnogo promjena i iskušenja, previše izazova i tereta nose sa sobom i mnogo više prilika da se drugi povrijedi, a da onaj ko to učini možda uvijek nije ni svjestan. Ili, više od toga, da cijela zajednica ne pokazuje svijest o tome da iskaže bar više empatije za one kojima se čini očigledna nepravda. Štaviše, da pokazuje sklonost za kafanske i mahalske priče rekla-kazala i time, upirući prstom u navodnog krivca, umiruje sopstvenu savjest.
Bio sam u tom jednom posebnom periodu Općinski načelnik (1994-2000.), periodu koji je je značajan dio onog vremena o kojem govori ova knjiga. Bio sam u prilici da u toj ulozi otvorim i jednu izložbu u Centru za kulturu i obrazovanje koju je pripremio Rifat Kantić. Da to nisam pročitao u knjizi Kikina tešanjska Talija, ne bih se toga sjetio. Ljudi su zaboravni. Hvala Bogu što je tako, jer da sve nosimo u našoj ljudskoj memoriji – to bi možda bio preveliki teret. Ali zato postoje, na razne načine, zapisane stvari. No tada sam svakako znao, a i danas se toga sjećam, da se radilo o čovjeku koji je posvećen onome što zna i voli raditi. Duboko vjerujem da je Amir kao direktor upravo zbog toga Rifata zaposlio u Centru za kulturu i obrazovanje, a ne zbog toga što su bili prijatelji. To, uostalom, potvrđuju i činjenice koje su zabilježene u ovoj knjizi.
Znanje i kompetencija iznimno su važni. Nisam, hvala Bogu, nikada imao problem da to razumijem i da to poštujem. To što sam u nekom periodu imao značajna javna ovlaštenja u lokalnoj zajednici ne znači da sam bio sveznalica. Ovlaštenja nikome ne donose znanje. Ovlaštenja donose izazov: kako će ih koristiti onaj ko ih ima. Nadležnost Centra za kulturu i obrazovanje bila je “pokrivena” ljudima sa kompetencijama i posvećenosti. Uz to, i resorni pomoćnik Načelnika Jasmin Mandžukić, kojeg autor pominje, pokrivao je društveni sektor, te je meni kao Načelniku ostajao lakši dio posla: da im dam podršku u okviru raspoloživih resursa, a ne da im pametujem. Nikada me nije bilo sramota pitati druge koji znaju ono što ja ne znam, ili što znaju bolje nego ja. Takođe, osobna uvjerenja jesu osobna stvar upravo zbog toga što su osobna. U javnim poslovima osobna uvjerenja ne smiju biti smetnja izboru i podršci. U javnim poslovima je važno da osoba ima potrebna znanja i vještine, kao i etički kod koji ti javni poslovi zahtijevaju, te posvećenost. Ako, uz to, ima veliko ljudsko srce, onda su svi na dobitku.
S druge strane, ne manje važno u javnim poslovima, dakle u onome što je zajednička briga, nerijetko se dešava “lomljava” međuljudskih odnosa, jer ne misle i ne vide isto onaj koji odlučuje i onaj o kojem se odlučuje. Ne ulazeći u ispravnost odluke, nepristrasnost i kriterije, kada se odluka donese – ona se može provesti ili na razne načine bojkotovati. Ono što je sasvim primijetno kod Rifata Kantića jest ta odsutnost bojkota. Iako, po svemu sudeći, intimno veoma nezadovoljan, on je prihvatao i odluke koje su ga ili potpuno ostavljale “na cjedilu” ili odvodile tamo gdje možda nikada nije ni pomislio da će biti. Jer čovjek može odluku prihvatiti (i biti protiv iste cijelim svojim bićem), ali u provođenju ne dati ništa iz sebe kao doprinos kvalitetu realizacije te odluke. No ovdje se ne stiče takav utisak, naprotiv. Rifat Kantić je odgovorno radio i ono što je “morao”. Stoga bih istaknuo tu odgovornost koju je on u okviru svojih komeptencija nastojao ispuniti i kada je radio pun elana, ali i kada je taj elan bio potpuno odstranjen.
Dodao bih još i to: kulturnohistorijsko naslijeđe je važno. Ono je naša zajednička DNK. U teškim vremenima, kao što su ratna i poratna, borba za tekuću fizičku egzistenciju postaje sama po sebi prioritet. Ljudi se teško izdižu iznad toga. Tešanj je, to se vidi i čitajući knjigu Kikina tešanjska Talija, uspio da pokaže kako je i to moguće. Ali, da se to iskaže – potrebni su pravi ljudi na pravim mjestima. Širokogrudost tešanjske DNK je ipak sačuvana, bez obzira na devijacije koje su bila i koje jesu i danas, a vjerovatno će tako uvijek biti. Ipak, treba biti svjestan da dobre stvari koje nosimo kroz naslijeđe imaju veću snagu da vremenom prevladaju te devijacije. I tu osnovu trebamo koristiti kao nadu i kao poticaj u izgradnji naših odnosa, shvatajući potpuno da ljudsko srce može biti veliko, kako god nam se neko činio s neke međusobne distance i odnosa, i da je to važno baš kao što su važni znanje i kompetencije.
I, na kraju, znamo da je Amir napisao mnogo prvorazrednih djela književne i društvene važnosti, ali ova knjiga, iako ne jedina, nekako posebno otkriva tu brigu za kulturnohistorijsko naslijeđe. Smatram da ona, pored svega ostalog, ima osobit značaj u tome što Rifatu Kantiću odaje itekako zasluženo priznanje za sve što je učinio za tešanjsku zajednicu i što će, kako se i Amir nada, “biti prilog na tasu ovostrane pravde za tu jedinstvenu ličnost”. A nama živima, kao i budućima, ova knjiga predstavlja i poziv da budemo bolji ljudi.
