Govor 3. dio

“Ako se nađeš izgubljen u mraku i ne možeš vidjeti kuda idemo,
JA ću biti svjetlo koje će te voditi!”
nn sa vrha organizacije

Govor je velika blagodat. Govor je i u razgovoru, u dijalogu, debati, diskusiji. Organizacija struktuira tu komunikaciju kroz razne vrste sastanaka i s ciljem međusobnog informisanja i donošenja odluka, smjernica, radnih instrukcija, dodjeli zadataka. To uključuje jedan široki raspon od postavljanja ciljeva do njihovog dostizanja kroz međusobni zajednički interaktivan odnos. Za zajednicu i društvo, to znači i informisanje javnosti, najšireg članstva. Ako nema toga, onda izostaje pravi (raz)govor pretvoren u međusobnu komunikaciju zajedničkog kretanja kroz vrijeme, u budućnost, iz dana u dan. Umjesto toga sve ostaje u nečijoj glavi, u nečijim mislima (uglavnom onog ko je „iznad, na vrhu“) a ostali zainteresovani imaju maglu, tamu ili mrklu noć. Njima ostaje ili da se snalaze kako znaju i umiju, ili da slijepo slijede onog „iznad, na vrhu“, nadajući se da ovaj zna kuda ide.

Transparentnosti rada nema ako nema postavljenih i komuniciranih ciljeva. Tek kada rukovodstvo postavi i saopći ciljeve, ono rastjera maglu i osvjetli tamu, te svi zainteresovani mogu ulagati svoje napore, tada svi mogu da vide kuda idu. I ne samo to, mogu vidjeti napredak, mogu vidjeti da li rukovodstvo ulaže resurse u tom smjeru kako bi mu davalo podršku i gradilo zajedničku snagu povjerenja, sinergiju, konzistentnost i istrajnost. U magli, mraku, tami se ne razgovara o povjerenju, snalazi se kako ko zna, „sudionici“ se međusobno nepotrebno sudaraju i troše energiju, neko nekome udari i po nogama ili po obrazu, a najveće šanse u tom ima samo onaj „iznad, na vrhu“ jer on raspolaže resursima i uticajima, ima najveći prostor za taktiku, taktičke informacije i odluke, koje mogu donijeti kratkoročne rezultate te zadovoljiti neke pojedinačne ili grupne kratkoročne interese.

Stoga je važna etika rukovodstva u svim organizacijama, struktuirani govor i komunikacija koji rezultira raznim oblicima u međusobnim odnosima, te kao takva treba da ima sljedljivost, dosljednost i međusobnu povezanost. To neminovno zahtjeva podatke koji dolaze iz puta koji smo prešli, iz vremena kroz koji smo prošli koji kao neupitne činjenice stoje naspram ciljeva koje smo dostizali dok smo putem i vremenom prolazili. Takav pristup gradi integritet rukovodstva, štiti ga od samog sebe, od sopstvenog uljepšavanja i samozavaravanja, ali mu je u isto vrijeme zaštita od svih drugih koji bi ga, iz nekih sebičnih, emotivnih ili drugih razloga, urušavali.

Ako rukovodstvo želi i hoće da radi ono što govori (a ako mu je stalo do integriteta onda bi se to trebalo podrazumijevati), onda je gornji pristup neminovan. Jer da bi rukovodstvo radilo ono što govori, ono mora kazati kuda i kako organizacija (zajednica, društvo) ide, gdje planira stići da bi to što govori moglo, kroz vrijeme i put kroz koji prolazi, održavati. Rukovodstvo ne može drugačije u svojoj sveukupnoj odgovornosti raditi ono što govori, jer rukovodstvo nije samo jedna osoba, nije samo Božije stvorenje, koje ima veliki stepen slobode i može primarno biti prepoznatljiv u veoma jednostavnim ili veoma zahtjevnim svakodnevnim postupcima, interakciji sa drugim osobama, ponašanju bilo gdje i bilo kada, te doseći iznimno poštovanje ili prezir drugih. Da, govor rukovodstva je veoma važan ali ne samo zbog govora samog po sebi kao takvog.