TESANJ.NET stranica grada
Od potpune propasti što mi je još u ranoj mladosti
opasno zaprijetila, spašen sam dolaskom u taj mali
grad gdje sam, nakon izlaska iz kazneno-popravnog
doma, dobio posao kao metalski radnik u fabrici koja
je svojim snažim rastom uspijevala i cijelu sredinu
otrgnuti iz duge stagnacije i naizgled beznadežne
letargije. Kad se već činilo da izlaza nikakvog nema,
neka tajanstvena sila naumila je da me pošalje tu
kako bih bio izbavljen skupa s gradom što se tada
podizao iz pepela.
Na talasu tog čudesnog zanosa, prvi put u životu
osjetio sam radost i toplinu ljudskoga zajedništva
u uzajamnoj solidarnosti. Odrastao sam, naime,
na Bistriku, u familiji diljem Sarajeva oduvijek
poznatoj po pijancima i protuhama, po lopovima
i prevarantima svake vrste, po kurvama i kockarima
te ponekom ubojici, pa nimalo ne bijaše čudno što
sam takvim putem i ja zabasao. A u ovome gradiću
sve je bilo drugačije: odjedanput sam se obreo
u svijetu za koji nisam znao niti da postoji, pa
su i u meni javili se dotad nepoznati osjećaji.
Zavolio sam te ljude, stekao i brojna prijateljstva.
Duhovit, inteligentan, naočit, šarmantan – kakav
zaista jesam bio – postah omiljenom osobom, tako
da se svako društvo smatralo povlaštenim kada
mu se ja priključim. A tek ljubav, iskrena, duboka:
zbog nje mi se zavrtjelo u glavi. Svidjeh se i ja toj
čednoj ljepotici, pa uskoro dođoše i brak i obitelj,
sin i kćerka; riječju: čisto blaženstvo, na koje
nikada ni pomišljao nisam. Nizali su se uspjesi
i u fabrici, pohvale i priznanja za rezultate moga
rada, čak i bogate nagrade za inovacije koje sam
osmišljavao unapređujući proizvodnju.
Trajao je ovaj uredni život i cijele dvije decenije,
ali onda, kao da se budi iz dugoga sna, u meni se
postepeno, zatim učestalo i sve snažnije, počeo
uspravljati onaj isti demon, da bi me iznova cijelog
prožeo, ovladavši mnome. Kao da sam proklet, nisu
mi više bili važni ni porodica ni fabrika, a najmanje
one riječi kojima su mještani hvalili moju lijepu narav
i smjerni karakter. I već sam se pitao kako sam uopće
mogao toliko vremena disati u nečemu što mi se sada
činilo bljutavim, čak i odurnim, isključivo prezira
dostojnim. Kao da ni živio nisam, najednom mi je
tako izgledala ta idila takozvana…
I morao sam se hitno vratiti onom iskonskom sebi.
Ipak, nisam to učinio tako što bih potpuno raskinuo
sa komforom na koji bijah navikao. Otpočeo sam
tada dvostruki život, ali ne želim i ne mogu govoriti
o svemu što se zbivalo kada je iz tame izranjalo moje
staro lice. Kazat ću jedino da je svaka strast koja me
obuzimala svoje zadovoljenje postizala samo ako
sam drugome nanosio poniženje i bol, besmislena
inače je bila. A sve se okončalo kad sam s dvije
djevojčice u bludu zatečen. Ali, poricali su i to ovi
dobroćudni ljudi, čak i nakon što sam na drastičnu
robiju osuđen. Tvrdili su da je gnusna laž posrijedi,
policija sve da mi je podmetnula, svakojake izlike
su za me nalazili.
Međutim, sad pomišljam kako, možda, ja i nisam
sam po sebi bio važan, nego da sam poslan k njima
da bi u vrlini bili iskušani. I da sve su izdržali, ispit
da su besprijekorno položili, premda nisu ni slutili
o kakvoj se sudbonosnoj drami radi. Nečastivi
ih je, moguće je, za svoju stvar pokušao pridobiti,
a ja sam mu poslužio kao zavodljivi zagovornik
pred dušama njinim. Jer, Bog ako egzistira – onda
mora biti Vraga! Po čemu bi, ako nije tako, i kome
nasuprot On bi postojao…? Sve će mi se, uostalom,
ovdje razjasniti: jednog od njih, ili oba tu ću sresti.
Ili nema nijednoga…
