TESANJ.NET stranica grada
Pravo da učestvujemo ne podrazumijeva pravo da odlučujemo,
ali podrazumijeva obavezu da razumijemo.
Imao sam priliku neposredno svjedočiti zahtjevima koji se, na prvi pogled, čine ljudski razumljivim, ali su suštinski duboko problematični. Rečenice poput: „Nisam nikada ništa do sada tražio, pa daj da mi se ovo riješi“, često se upućuju javnim funkcionerima kao moralni argument, kao da prethodna pasivnost stvara implicitno pravo na izuzetak. Ovakvi zahtjevi ne polaze od zakonskog osnova, utvrđene procedure ili jasno definisanih kriterija, već od lične potrebe i subjektivnog osjećaja zasluge. Oni jasno ukazuju na rašireno uvjerenje da javni sistem postoji prvenstveno kao servis individualnih očekivanja, a ne kao okvir vladavine prava.
Sličan obrazac prepoznaje se i u komentarima poput: „Šta on misli, ko je on? Ja nisam mogao dobiti podršku, ali zato je dobio taj i taj.“ Ovdje nije riječ o raspravi o zloupotrebama ovlaštenja, koje nesumnjivo postoje, niti o nedostatku jasnih i transparentnih kriterija, koji su u mnogim segmentima hronični problem. Riječ je o nerazumijevanju same prirode ovlaštenja. Onaj ko ima formalna ovlaštenja ima pravo da ih koristi, ali istovremeno snosi i punu odgovornost za posljedice svojih odluka. To pravo nije pitanje lične simpatije, već institucionalne uloge.
U zajedničkim poslovima, a naročito u javnim poslovima, jasno definisani kriteriji i procedure imaju višestruku funkciju. Oni pomažu donosiocu odluke da djeluje u okviru propisanih granica, omogućavaju učesnicima procesa uvid u tok odlučivanja i, što je možda najvažnije, grade povjerenje među zainteresiranim stranama. Takav pristup stvara prostor u kojem nezadovoljni učesnici mogu razumjeti razloge odluke, iskoristiti pravo na žalbu i tražiti zaštitu ako smatraju da su zakinuti. Bez toga, učesnici procesa nemaju nikakvo stvarno pravo osim pukog prisustva.
Ako je pravo donosioca odluke apsolutno, ako je dovoljna isključivo njegova volja (osobna ili politička), tada se opravdano postavlja pitanje: zašto bi uopće postojali učesnici procesa? U takvom sistemu dovoljno je da donosilac odluke diskretno signalizira kome treba podnijeti zahtjev, prijavu ili inicijativu i stvar je završena. Ili ko je podoban a ko to nije iz bilo kojih pobuda. Proces tada postaje fiktivan, a institucije gube svoj smisao.
Međutim, važno je razumjeti i suprotnu stranu. Onome ko je učesnik fer, otvorenog i transparentnog procesa ne pripada pravo da odlučuje. Njemu pripada pravo da učestvuje, da prati proces, da ima uvid u njegov tok i da, ukoliko procijeni da je njegovo pravo povrijeđeno, koristi mehanizme žalbe. Ne pripada mu pravo da presuđuje procesu niti da moralno delegitimiše donosioca odluke samo zato što ishod nije u skladu s njegovim očekivanjima. Za takvo ponašanje ne postoji elementarni osnov.
Slično vrijedi i za organizacijski kontekst. Onaj ko radi na izgradnji nasljednika ne čini to iz lične koristi niti iz potrebe da bude poštovan. To čini u interesu organizacije, zajednice i društva u cjelini. Poštovanje se ne propisuje i ne zahtijeva; ono se zaslužuje i prenosi kao dio kulture ponašanja. Nasljednici bi trebali gajiti poštovanje prema prethodnicima ne zbog formalne hijerarhije, već kao izraz vlastitog integriteta i razumijevanja međuljudskih odnosa. U konačnici, ne radi se o moći, već o integritetu procesa i dostojanstvu ljudi koji u njemu učestvuju.
Raduša, 8.2.2026
Fuad Šišić
