Lopov

Vrijednost dobročinstva počinje načinom na koji je imetak stečen.

Danas (u nedjelju, 1. 11. 2026. godine) pročitao sam post Saliha ef. Haušića, koji počinje ovako: Čovjeku su u autobusu ukrali cijelu platu. Kada nije imao novca da plati kartu, lopov koji ga je pokrao ponudio se da je plati umjesto njega. Putnici su mu zapljeskali i molili Boga da bude što više takvih dobročinitelja. I tako je lopov postao dobrotvor, a pokradeni čovjek ostao zahvalan za mali dio vlastitog novca. Ova priča me podsjeća na neke pojave u našem društvu.

Već samim čitanjem ovog posta javio mi se isti osjećaj a asocirao na pojave u svijetu u kome živimo, djelujemo i sarađujemo. Dodao bih jedino da je riječ o globalnoj pojavi, samo što se ona ispoljava na različite načine i na rzličitim nivoima. Među onima koji imaju priliku krasti, a onda od ukradenog novca platiti kartu onome kome su ukrali mnogo više, čini se nije mali broj. Štaviše, neki od njih uvjereni su da su dobročinitelji. I ne samo oni.

A dobročinitelj je, po definiciji, osoba koja svjesno, dobrovoljno i nesebično čini dobro drugima, pomaže onima kojima je pomoć potrebna te ulaže trud, vrijeme ili materijalna sredstva za dobrobit zajednice ili pojedinca, ne očekujući ništa zauzvrat. Istinsko dobročinstvo zahtijeva nesebičnost na ulazu – pri sticanju imetka – i na izlazu – pri činjenju dobra. Tu se postavlja pravo pitanje, kako za svakog pojedinca tako i za javne institucije: može li krađa biti izvor bogatstva i položaja, a zatim i dobročinstva i ugleda?

Posmatrano procesno, mnogi su svjedočili primjerima u kojima je krađa bila izvor bogatstva i položaja. Svjedočili su čak i javnom demonstriranju dobročinstva i sticanju ugleda na toj osnovi. Međutim, i bez tog pitanja, uz pretpostavku da je čovjek pošteno zaradio ono što dijeli, postoji i problem pretjeranog javnog isticanja dobročinstva. Upravo se tu krije rizik da osoba izgubi vrijednost učinjenog dobra, odnosno da ga proda za privlačenje pažnje, aplauz i divljenje drugih, te počne hraniti vlastiti ego, umjesto da učinjeno dobro djelo bude hrana za smirenost vlastite duše. Ako je čovjek svjestan tog rizika, kako onda ne vodi računa o tome kako stiče ono što daje? Ili to radi svjesno zbog zadržavanja funkcije ili sticanja dodatnog imetka? No na ulaznoj strani procesa mnogo je više zamki.

Osobe koje posjeduju znanje, obavljaju javne ili druge rukovodne funkcije i imaju imetak nalaze se pred posebnim iskušenjem. Na prvom mjestu stoji veliko pitanje: KAKO? Kako stiču znanje, kako dolaze na funkcije i kako stiču imetak? A zatim slijedi isto tako veliko pitanje: KAKO koriste znanje, kako obavljaju funkcije i kako raspolažu imetkom? Odgovor je prilično jednostavan za one koji iskreno vjeruju: i jedno i drugo trebalo bi biti u ime Boga. A kada je nešto u ime Boga, onda ne može biti učinjeno radi privlačenja pažnje na sebe, vlastitog uticaja, moći i ugleda ili sticanja ličnih privilegija. Ipak, mnogo je onih koji se smatraju vjernicima i javno demonstriraju takvo uvjerenje, ali se ono malo ili nimalo prepoznaje u njihovoj svakodnevnoj praksi, ponašanju, govoru i djelovanju. Negdje su se izgubili lična odgovornost i poštivanje prava drugih. A onda neki počinju otvoreno komentarisati kako se dobročinstvom prikriva lopovluk.

Kada su institucije slabe, takve pojave poprimaju još negativnije razmjere. Oni koji bi trebali jačati institucije, sankcionisati lopovluk i društveno se distancirati od očiglednih manipulacija, umjesto toga, pojavljuju se na istim fotografijama s takvim osobama, koje se objavljuju na digitalnim mrežama i portalima. Stoga su posebno vrijedne riječi Saliha ef. Haušića iz pomenutog posta: „Vjerujem da dobročinstvo počinje pravednim odnosom prema ljudima čijim se trudom stječe imetak“. Zatim: „Još više zabrinjava kada se znanje i sposobnost potiskuju pred vezama, podobnošću i ličnim interesima“. I još: „Vrijeme je da prestanemo mjeriti ljude veličinom njihovih donacija, položaja i bogatstva, a počnemo ih mjeriti poštenjem, odgovornošću i odnosom prema tuđim pravima“. Konačno: „Jer najveća pobjeda korupcije nije ono što nam je oduzela, nego trenutak kada nas uvjeri da joj trebamo biti zahvalni.“

Na kraju, treba konstatovati i da javno isticanje dobročinstva samo po sebi ne dokazuje da je ono neiskreno, kao što ni nepošteno sticanje imetka ne može biti dokazano samo na osnovu nečijeg bogatstva ili javnog djelovanja. Uvijek ima imućnih, uspješnih i uticajnih osoba koje su sticale i stiču poštenim radom i koje iskreno pomažu drugima.

Fuad Šišić
Raduša, 1.11.2026