Promocija knjige „Bošnjaci nakon socijalizma“ Šaćira Filandre

Dr Šaćir Filandra, Amir Brka direktor Centra za kulturu i obrazovanje i dr. Enver Kazaz, dole posjetioci

 

Direktor Centra za kulturu i obrazovanje Amir Brka zbilja zna pronaći prave autore i prave teme. Prošle godine  sam se oduševio izlaganjem dr.Xavijera Bougarela historičara iz Pariza. Složio je sliku o Bošnjacima kroz vrijeme, a posebno u proteklih 20 godina. Pomagao mi je da bolje upoznam sebe.

Sada je to učinio sa knjigom  Bošnjaci nakon socijaliza, autora dr. Šaćira Filandre. Tema su opet Bošnjaci. Autor u knjizi sasvim otvoreno iznosi svoja zapažanja o bošnjačkom identitetu koja bilježi još od 1987. godine. Posebno je opservirano postjugoslovensko doba. Na promociji knjige sudjelovao je i dr. Enver Kazaz.

Dr. Filandra i dr. Kazaz čitajući neke citate iz knjige bili su veoma kritični prema političkim elitama kod Bošnjaka u posljednjih 20 godina. Govoreno je i o dostignućima, ali i slabostima i opasnostima  da se ta dostignuća izgube. Evo šta autor piše u jednom dijelu knjige:

– Bošnjačka politika nema jasna i nedvosmislena strategijskog cilja u vezi važnih državnih pitanja. Takvoj politici konstantno nedostaje vizija, inicijativa i intelektualna zasnovanost. Ona u bošnjačkom narodu proizvodi sumnje, smutnje, nedoumice, nevjerice, beznađe, pesimizam, vjerolomstvo, malodušnost, nepouzdanje, apatiju, kompkles manje vrijednosti. Pljačkanje vlastitog naroda i države, a ne rad za njihovo dobro, postao je osnovni cilj upravljačkim elitama.

Dok su političke, odnosno partijske i vjerska elita etablirane, pa skoro i nezamjenjive, dotle su ekonomska i akademska elita u potpunosti marginalizirane, ali i samomarginalizirane, što se posebno odnosi na akademsku elitu…..

Knjiga će izazvati dosta reakcija, a i treba nam dijaloga…..

 

♦

 

Kulturno umjetničko društvo Izudin Mulabećirović Izo iz Jelaha organizovalo je humanitarni koncert u Velikoj sali Centra za kulturu i obrazovanje u Tešnju. Sredstva prikupljena od ulaznica namijenjena su NVU Oslonac o kome sam prošle sedmice nešto više zabilježio. Gost  jelaških tamburaša je  bio Gradski tamburaški orkestar iz Banja Luka.

 

Jelaški tamburaši nekad, s lijeva, prvi red: Milenko Perić, Branko Nesterović, Fahrudin Mujaković, Fahir Sadiković, drugi red  Komnen Žugić, Rasim Sadiković, Senad Salkičević i Mario Nesterović

 

Rado sam otišao na koncert jer me sa Jelaškim tamburašima vežu lijepe uspomene. Tamo negdje osamdesetih bio sam predsjednik KUD „Pobjeda“. Organizovali smo nastupe unutar bivše Jugoslavije, ali i u inostranstvu. Naši gosti su uvijek bili Jelaški tamburaši i bez njih nismo mogli ni zamisliti nijedan ozbiljniji nastup. Atmosfera koju naprave Jelaški tamburaši  na sceni, ali i poslije, tokom druženja, je nezaboravna. Ima ljudi koji vole rok, neki opet ozbiljnu muziku, treći turbo folk, a opet svi skupa vole tamburaše i njihovo muziciranje. To je muzika koja u puni dušu radošću i ljepotom.

Tako je bilo i na ovom koncertu. Nakon Jelaških tamburaša  koji su nastupili sa Mersom i Elmom i oduševili publiku, nastupili su i gosti iz Banja Luke. Dobro uvježban orkestar, izvanredni solisti i repertoar. I jedni i drugi su „natjerali  publiku da zajedno pjevaju i pljeskom prate ritam. Cijela dva sata publika je uživala. Od poznate makedonske pjesme Evgeno, pa do zajednički otpjevane pjesme Iznad Tešnja. Publika nije žalila dlanove.

 

KUD Izudin Mulabećirović Izo osnovano je 1951. godine na inicijativu omladinske organizacije Industrije građevinskog materijala Usora Jelah.Današnji naziv dobili su tek 1954. godine po poginulom tešanjskom antifašisti Izudinu Mulabećiroviću Izi.

Folklorna sekcija postoji od 1977. godine, a Tamburaški orkestar je već proslavio 30. rođendan.

 

Na kraju koncerta oba tamburaška orkestra su zajednički odsvirali i otpjevali pjesmu Iznad Tešnja

 

♦

 

Da li smije biti gladnih među nama?

Riječ gladan se ponekada koristi i za osiromašno stanovništvo koje jednostavno ne može da podmiri svoje normalne potrebe i kada je jelo u pitanju. Redukuje se hrana, njen kvalitet. Međutim ima ljudi među nama koji bukvalno nemaju šta jesti. A ne bi trebalo biti takvih, bar u Tešnju.

Susjeda Zulejha Terzić mi reče da porodica Mirka Todorovića iz Kiseljka nema nikakvih primanja i da je bukvalno gladna. Ona ih, zajedno sa svojim prijateljicama Minom i Fikrom pomaže koliko može. Zainteresujem se za Mirka tim prije jer je prije rata bio radnik Pobjede gdje sam i jaradio. Teža situacija nego što sam mogao pomisliti. Mirkova porodica je  živila do puničine smrti sa njenom invalidninom od 160 KM. Mirko nema godina života ni puni staž da ode u penziju.

Naravno da je Mirko veoma brzo dobio osnovne životne namirnice, ali je istovremeno pokrenuta aktivnost socijalnog zbrinjavanja. Supruga je teško bolesna i treba tuđu pomoć, a Mirko jedva da vidi. Sistem unutar društva koji se brine za ovakve slučajeve je proradio i uradio ono što je trebao i puno ranije. Još samo da biroktatija bude funkcionalna.

 

Mirko Todorović, iza supruga

 

Centar za socijalni rad je odmah obezbijedio prijem kod ljekara i uputnicu za invalidsku komisiju u Zenici (Amir Ahmetagić socijalni radnik), a Udruženja povratnika  obezbjedilo prijevoz (Đorđe Ristić). Sada se čekaju odgovarajuća Rješenja, a u međuvremenu će  Mirko  morati do očnog ljekara. Postavlja se pitanje zašto ovo sve nije prije urađeno.

Mirko neće biti više gladan jer u Tešnju mi je nekoliko ljudi reklo da imam otvoren račun u prodavnici da  na njihov trošak obezbjedim Mirku potrebnu hranu, ali i drugom ako imaju takvu tešku situaciju.

Ko je ovdje zakazao? Pa prije svih Mjesna zajednica Karadaglije, ali i ostali učesnici. Niko ovdje nije nevin. Neću ni da pomislim da je Mirko zaboravljen zbog svoje nacionalnosti. Veličina jedne sredine, njena demokratičnost i moral se vidi iz odnosa prema manjinama. Tešanj je to radio i treba o tome da vodi računa i ubuduće. I u ovom Dnevniku sam govorio o humanitarnim akcijama koje tešanjske organizacije rade van općine, pa zašto to nebi i u Tešnju, ako imaju ovakve informacije?

♦

 

Rat je pokrenuo mnoge bosanske porodice u izbjeglištvo u treće zemlje svijeta, a najviše Saveznu republiku Njemačku. Vrijeme prolazi, neki su se vratili, ali veliki broj je ostao u inostranstvu. Neki su otišli mladi i tamo su se školovali, našli posao. Neki su uspjeli, neki nisu. Jedan od Tešnjaka je ipak postao poznat u svom specijaliziranom poslu izrada proteza u firmi Sanitätshaus Schreiber & Ebert Gmbh SR Njemačka.  Radi se o Alemu Terziću sinu Smaila i Zulejhe Terzić. Završio je Visoku ortopedsku školu i Ekonomiju zdravstvenog smjera. Radi u firmi i postao je stručnjak za specijalne izvedbe proteza.

Ovih dana njegova firma je osvojila novu protezu sa nezamislivim mogućnostima amputiraca. Ova proteza omogućava, u odnosu na prethodna rješenja, da nositelj može hodati po neravnom terenu, može ići unazad i ne mora gledati ispred sebe. Može se penjati uz stepenice. Ovakve mogućnosti su obezbijeđene mikroprocesorom, koji računa pokrete, kojima više ne upravlja mozak, nervi i mišići, a uz hidrauliku i senzore omogućuje ovu svjetsku novinu.

Alen je sigurno jedan od vodećih mladih ljudi članova tima. Tekst iz loklnih novina to i pokazuje, ali i Alemova fotografija sa protezom. Alemov telefon se nalazi u tekstu članka, a u BiH sigurno ima dosta zainteresiranih amputiraca. Ne sumnjam da će Alem biti susretljiv sa svima koji mu se jave za informaciju.

 

Alen na slici kontroliše sjedište nove proteze.

 

♦

 

Evropska noć muzeja

Evropski Dani muzeja obilježeni su i u Tešnju u organizaciji Muzeja Tešanj. Otvorna je nova suvenirnica replika starog bosanskog nakita, a dodjeljene su i literarne nagrade za radove na polju humanizma. U programu je sudjelovalo i odjeljenje muzičke škole Rešad Kadić iz Tešnja.

Nakon otvaranje ove suvernirnice postalo je veoma opasno po novčanik muškarcima sa suprugama i djevojkama svraćati u prvu sobu lijevo u Eminagića konaku. Ima zaista lijepih primjeraka.

 

Otvaranje suvenirnice sa replikama starog nakita iz Bosne i Hercegovine.

 

♦

Tešanj nekad i sad

Nekad:

Ademanige garaže

 

Danas:

 

♦

 

Skica iz Đonlagičke

Mezarluke, nakon zadnjih kiša, prekrila trava. Kada se želi istaknuti neurednost ostala je ona narodna „ko tursko groblje“. Trudim se da ne bude tako i tamo gdje su ukopani moji najdraži  redovno kosim travu. U nedjelju kada sam završavao sa košenjem priđe mi mlađi čovjek, koji je maloprije odnio cvijeće na nečiji mezar.

-Oprostite molim vas nemojte se ljutiti, ali da li vi to radite za novac ili nekom svom. Htio bih da obezbjedim nekog da pokosi mezar koji smo posjetili, borac, poginuo u proteklom ratu.

Radim u inostranstvu pa nemam puno vremena…

Pokaza na niz unificiranih nadgobnih spomenika poginulih boraca, najvećim dijelom iz Doboja, koji su poginuli 12.07.1992. godine prilikom pokušaja oslobađanja Doboja.

I ako sam bio već dobro umoran, a trava dobro porasla pokosim stazu po želji sagovornika do mezara i oko njega.

Momak zahvalan vadi novčanicu u eurima u znak zahvalnosti.

-Nisam to uradio zbog tebe-odgovorih mu-, a pogotovo to ne bih uradio za novac, nego sam travu pokosio zbog rahmetli Esada Hasanovića za koga kažeš da je poginuli borac. Znam da su tu sahranjeni mladi ljudi heroji proteklog rata.

 

Unificirani spomenici palih boraca su u velikoj travi i porodice teško ih mogu pronaći i doći do njih

 

Ove godine se nizom manifestacija obilježila godišnjica početka otpora fašizmu. Na skupovima udruženja boraca , komadanti, zvaničnici, vjerski službenici. Velike priče, a ovdje Esad sa svojim borcima leži na mjestu do koga njegova porodica teško može naći i još teže doći. Umjesto svih onih događaja sretniji ću ubuduće biti ako Esadov spomenik bude dostupan porodici, a oko njega trava pokošena. Odlučio sam prije odlaska na bilo koju manifestaciju koja je posvećena ratu i ratnim dešavanjima  prvo provjeriti pristupačnost mezarima boraca, pa ako je sve uredno onda otići na skup.  Boračke organizacije i svi oni koji gaje tekovine boračkih organizacija bolje je da organizuju pristup mezarima poginulih boraca nego bilo koju akademiju.

♦

 

Sa table na Gornjoj čaršiji: