Tešanjski dnevnik 28.01-04.02.2013 godine

Zehmerija i hamsin

U subotu zabilježih fotografijom na Donjoj čaršiji temperaturu od 19ºC. Datum: 2.februar 2013. godine. Sutradan ujutro, temperatura pala na 1ºC, a snijeg u kombinaciji sa kišom padao pola noći.

Pa ljudi je li to moguće, što bi nekadaznao reći poznati sportski reporter.

 

Za nešto više od 18 sati dvije potpuno različite temperature i slike sa Donje čaršije

Narodni meteorolozi spominju zehmeriju, hamsin, džemre. Pretpostavljajući da se radi o turcizmima zavirih u Turcizme u srpskohrvatskom rječniku od Abdulaha Škaljića.

Tamo piše:

-zehmerija (zemheri), period najhladnijih zimskih dana od 6.-30.januara.

-hamsin, drugi period zime u trajanju od 50 dana od 31. januara do 21. marta.

-džemre, zračna struja koja dovodi do postepenog popuštanja studeni u rano proljeće. Za džemre se kaže da „pada“ (ili puca), vulgarno shvaćeno kao da pada iz neba. Po istočnjačkim kalendarima, a i po muslimanskim takvimima (vjerskim kalendarima), u nas prvo džemre pada u havu (zrak) 19. februara, drugo u vodu 26. februara, a treće u zemlju 5. marta.

Ove godine zehmerija nas zaboravila, za hamsin je rano davati ocjene, a džemreta poranila!

Sto godina kuće porodice Blagojević

Kada krenete u ulicu između mesare Avdić i notara Hodžića, na Gornjoj čaršiji (koja bi se u prijedlogu koji je u raspravi trebala zvati ulica Saliha Sarića), primjetit ćete sa desne strane jednu staru kuću koja je izgrađena prije 100 godina. Tu informaciju mi je prenio Risto Blagojević vlasnik kuće koji ponekad navrati u nju.

Risto je radio u Pobjedi do proteklog rata, a onda 1993. godine otišao u Teslić gdje i sada živi. Brat Milan ima kuću na Marin Hanu i tamo živi.

Risto je imao velikih zdravstvenih problema, a često dolazi u Tešanj i Jelah i rado kontaktira sa ljudima. Dao mi je fotografije porodice i osnovne podatke o kući i porodici:

Moj pradjed Milan je rođen u Tešnju 1836. godine i na mjestu ove sadašnje kuće imao je manji objekat sa gostionicom. Djed Risto je izgradio ovu kuću sa lokalom u prizemlju, novcem od miraza babe Đuke rođene Savić iz sela Skugrić kod Modriće. Otac Milutin je držao kafanu, a jedno vrijeme i brat Milan. Kod autobuske stanice smo imali kačaru,gdje je otac Milutin proizvodio velike količine rakije za svoju gostionicu.

Kuća i porodica Blagojević, desno sjede Risto i Đuka, stoje s lijeva sin Milutin, desno sin Bogoljub, u sredini kćerke.

Milutin je bio oženjen Mirjanom Lekić iz Zenice, a imao je troje djece:Ristu, Milana i kćerku. Brat Bogoljub se nije ženio, ali mnogi stariji Tešnjaci ga se sjećaju kao prodavača u kiosku koji je često „spominjao“ Boga pa su ga po tome i zvali Bogo. Teško je hodao jer su mu cipele napravile deformacije stopala.

Mirjanin brat Stevo, koji je bio rukovodilac molerske radnje u Zenici, molerisao je ovu kuću 1953. (Ristina informacija). Moleraj se i danas može vidjeti na zidovima sobe

Za one mlađe molovanje je bojenje zidova gumenim valjkom koji ima reljef i ostavlja na zidu razne motive. U Tešnju se ovim poslovima bavio čuveni moler Stevo Matković.

U stanu, u kome danas niko ne živi, nalaze se i ogledalo, ormar, stolice i druge stvari koje su stare 100 godina.

Moleraj i namještaj u kući Blagojevića

Risto Blagojević i kačara koja se nalazila kod autobuske stanice sa druge strane Tešanjke.

 

Jedan dokument mi je privukao posebnu pažnju, a to je Milutinovo školsko svjedočanstvo iz 1926. godine.

Uz malo napora mogu se vidjeti i nazivi školskih predmeta u to vrijeme.

♦

Posjeta Metalomehanici u Mekišu

Enes Mujezinović je počeo raditi u svojoj struci kao metalostrugara u Pobjedi. Poslije je radio kao brusač zupčanika, a kasnije i na ostalim mašinama ozubljenja.

Iz Pobjede je otišao 2000. godine, sa otpremninom u mašinama i formirao vlastitu firmu Metalomehanika. Uz iznajmljenu mašinu za odvalno glodanje od Pobjede kompletirao je kapacitete za izradu metalnih dijelova, posebno zupčastih.

Zapošljava dva radnika, sinove Nermina i Mirsada. Svojim znanjem stečenim u Pobjedi uspio je formirati svoju firmu, prenijeti znanje na sinove i obezbjediti im posao.

Dok smo sjedili i prebirali neke uspomene iz Pobjede u radionicu dođe i Husein Kapić pekar. Izbjegao je iz Kamenice tokom proteklog rata i sada živi u Rosuljama gdje ima kuću. U Kamenici ima pekaru, a i on se počeo baviti proizvodnjom makarona i kroasana. Snabdjeva i prodavnice u Tešnju. Pozva me u Kamenicu. Obećah da ću mu doći dok se popravi vrijeme. Iskoristih priliku i porazgovarah o proizvodnji pekarskih proizvoda u ovakvom društvu.

Kapić je zadovoljan poslovanjem uz konstataciju:

Neka nama Tešnja!

Enes iznese jedno zanimljivo zapažanje. Zbog promjenjivog zahtjeva tržišta i velike ponude značajne količine hljeba se ne prodaju prvi dan. Drugi dan se prodaju po nižoj cijeni.

Sada se javlja jedna kategorija siromašnog stanovništva koja čeka drugi dan da kupi hljeb. Možda se sutra pojave i oni koji će ga kupovati treći dan, obzirom na trend osiromašenja značajnog broja stanovnika BiH.

 

Enes sa sinovima Nerminom i Mirsadom

♦

Dženaza

Hilmo Perčo

 

Veliki broj ljudi na dženazu „dovodi“ rahmetlija ili njegova djeca. Svojom dobrotom i dobrim djelima ostane u lijepom sjećanju ljudima pa mu se dođu odužiti svojim dolaskom. Drugima opet veliki broj ljudi na dženazu „dovedu“ djeca koje je rahmetlija lijepo odgojio, pa su i oni poznati kao dobri ljudi, ako su već mlađi njega već zaboravili.

Dženaza Hilme Perče pokazuje da pripada onoj prvoj grupi, jer su mu djeca još mlada. Umro je mlad sa 48 godina.

Rodom je iz Mošćanice kod Zenice, a došao je u Tešanj tokom proteklog rata. Bio je glavni imam Medžlisa islamske zajednice Tešanj. Govorio je engleski i arapski jezik, imao privatnu firmu gdje je vršio poduku učenja engleskog jezika. Bio je direktor Tešanjske razvojne agencije (TRA).

 

Dženaza Hilmi Perči je jedna od njvećih u zadnje vrijeme u Tešnju

♦

Tešanj nekad i sad

♦

Sa table na Gornjoj čaršiji

HUSEIN GALIJAŠEVIĆ