Tešanjski dnevnik 04.03-11.03.2013. godine

Almir Ruštić

1973-2013

Umro je je jedan sjajan mladić, Almir Ruštić. Bez ikakave najave tokom razgovora kojeg smo imali prošlog mjeseca, dođe strašna vijest iz Švedske. Prvo koma, zatim smrt, težak moždani udar da ni medicina Goeteburga u Švedskoj nije mogla pomoći. A zašto mi je taj mladić poseban?

Došao je u rodni grad sa novim idejama i sav se predao da ih relizuje, pritom tražeći poslove i za privatni biznis kojom bi obezbijedio egzistenciju  porodice. Između ostalog postavio je i stranicu www.tesanjweb.com. Razgovarajući o tome došli smo na ideju da se objavljuju tekstovi koji su uglavnom vezani za Tešanj. Pored brata Alije pisanju tekstova sam se i ja priklonio, počevši od privrednih tema. Kasnije se priključio i Hasan Subašić i Amir Terzić pod nazivom Mahluk. Rodila se ideja i za ovaj Tešanjski dnevnik koga je sa oduševljenjem prihvatio. Zato sam odlučio da Tešanjski dnevnik ove sedmice posvetim samo Almiru.

Na zadnjem susretu sam ga zamolio da se i on oglasi svojim tekstovima vezanim za svoj  životni put mladog čovjeka koji pod tuđim suncem traži egzistenciju za svoju porodicu. Obeća mi i reče da već ima pripremljene tekstove.

Almir je bio omiljen mladić kod većine onih koji su ga poznavali. Ljubazan, lijepo odgojen, pametan.

Pripada onoj generaciji koja je ušla u rat gdje nisu pristigli ni tamo ni tamo. Ono jedno tamo znači da nisu više djeca, a drugo tamo znači da nisu dorasli da nose teret odbrane.

Roditelji su dugo živjeli i radili u Njemačkoj, pa je stalno tražio sebe između BiH i inostranstva. Volio je Tešanj i uključio se u UG Stari grad gdje je zajedno sa svojih par prijatelja nastojao da našoj tvrđavi da život. Pokušao je sa organizacijom kino predstava, koncerata, zatim internet kluba i uvođenja interneta na prostorima gdje postojeće tehnologije nisu davale tu mogućnost. U početku sam pisao tekstove na privredne teme, a kasnije i neke druge. Uključio se i Hasan Subašić sa zanimljivim tekstovima i obilje zanimljivih fotografija. Stranica nije bila komercijalna, ali je on produžavao domenu i naravno trošio vrijeme na uređenje i postavljanje tekstova. Bio je presretan, ako su se posjete stranici povećavale.

Bio je aktivan i uVijeću roditelja Osnovne škole „Huso Hodžić“ sa namjerom da se poboljšaju školski uslovi .

Međutim,sve ideje sa kojima je došao da ostvari vlastiti biznis koji će obezbjediti egzistenciju njemu i porodici nisu bile realizovane u onoj mjeri koja bi obezbijedila egzistenciju. Ne zato što to on nije znao raditi nego zato što lokalno tržište nije bilo naklonjeno njegovim „proizvodima“. A onda kao i većina ljudi potražio je posao u inostranstvu. Imao je oslonac u sestri koja već živi u Švedskoj pa je i on krenuo kao predhodnica svoje četveročlane porodice, supruge Senke, sina Arnesa i kćerke Armine. Radio je u početku kod jednog prijatelja na poslovima vezanim za njegova znanja iz informatike, a onda je iskoristio šansu i aplicirao na jedan program kojim se vršila obuka za određene poslove opet vezane za informatičke tehnologije.

Nedavno (zabilježio sam to u dnevniku) došao je da traži papire za porodicu koja mu je jako nedostajala. Pohvalio mi se kako odlično napreduje u osvajanju švedskog jezika, a ja to tumačio njegovim znanjem njemačkog jezika. Rekao je da je prošao kvalifikacije i sada samo da završi obuku.

Supruga Senka mi je ispričala da je umro nakon uspješne prezentacije svog rada. Naime,nastavnici su bili oduševljeni njegovim radom pa su od njega zatražili da prezentira svoj rad svima. Nakon prezentacije prvo se stropoštao u stolicu, a zatim pao na pod. U roku par minuta došla je hitna pomoć, ali spasa nije bilo.

Dobio je već posao dizajnera novina. Zavoljeli su ga svi sa kojima je pohađao školu. Svima je pomagao, a imao puno veća znanja iz informatičkih tehnologija od ostalih.

Direktor je rekao da će o njemu napisati knjigu. Za tako kratko vrijeme, samo oko pola godine,  uspio je pridobiti svojom dobrotom i znanjem sve oko sebe.

Ne mogu nikako shvatiti da se te „staračke“ bolesti mogu desiti i djeci (vršnjak je mog sina i smatram ih djecom više nego što to jesu).

Odkako sam primio tu vijest Almir mi ne izlazi iz glave.  Je li moguće da je sve ovo kroz šta je prošao zadnjih dvadeset godina imalo stresova i optrećenja za cijeli ljudski vijek, koji su izazvali ovu „staračku“ bolest?

A i dženaza je pokazala kakav je čovjek bio Almir. Padala je kiša, ali to nije bio razlog da veliki broj građana, prijatelja i rodbine ne ispreti Almira.

Među prisutnim sam vidio i načelnika općine i direktore fabrika, penzionere, mladiće i srednju generaciju. Bili su prisutni i njegovi školski drugovi iz Tešnja i Doboja.

♦

Sa table na Gornjoj čaršiji

HUSEIN GALIJAŠEVIĆ