TESANJ.NET stranica grada
Dan sjećanja u Šijama
Od dr. Rifata Sejdinovića saznadoh za informaciju da mještani Šija obilježavaju 17.07. kao Dan sjećanja na sve poginule stanovnike mjesne zajednice u proteklom ratu i da će i ove godine biti obilježen ovaj dan. Otišao sam u Šije da zabilježim ovaj događaj.
Prije dvadeset godina, tačnije 17.07.1993. godine granata ispaljena sa neprijateljske strane usmrtila je 6 mještana Šija pred kućom Šemse Omića. Šijani su odlučili da ovaj dan obilježe kao Dan sjećanja na poginule mještane u proteklom ratu.
Tog dana su poginuli:Šemso Omić, Jasmin Omić, Šemsa Omić rođ. Sejdinović, Aiša Klinčević rođ. Sejdinović, Ema Rakman rođ. Muminović i Kada Hasanić rođ. Muminović.
Kuća pred kojom je počinjen zločin
Ukupan broj poginulih Šijana u agresiji na BiH je 40 od toga 31 muškarac, 7 žena i dvoje djece. Od 40 poginulih samo je njih 12 poginulo u direktim borbenim dejstvima, a ostali su poginuli od granata, najčešće za vrijeme primirja.
U okviru programa obilježavanja obiđeni su mezarluci Buljubašići i Meškići gdje su pokopani poginuli i kuća pred kojom je ubijeno šestero mještana.
Organizovan je iftar za članove porodica poginulih i ratne vojne invalide. Međutim i sami su mještani organizovali su iftar i za sve goste tako da je bio prisutan veliki broj mještana i gostiju. Iftaru su prisustvovali i načelnik općine mr. Suad Huskić i glavni imam Fuad-ef. Omerbašić.
Nakon iftara prezentiran je video prikaz fotografija svih poginulih, mjesta i vremena pogibije.
Organizatori obilježavanja su MZ Šije sa Ogrankom Udruženja porodica šehida i poginulih boraca Tešnja i Teslića na čelu sa Salkom Zilkićem i tri džemata islamske zajednice sa imamom Ševalom Delićem.
Na mezarlucima Meškići prisutnima se obratio i predsjednik Udruženja šehida, poginulih boraca i civilnih žrtava rata Tešnja i Teslića Muhamed Jahić Lala.
Nakon obavljenog vjerskog obreda posvećenog poginulim na mezarlucima Buljubašići, prisutni su se uputili na mezarluke Meškiće.
♦
Privođenja i informativni razgovori
Pripadnici SIPE /Državna agencija za istragu zaštitu/ ove sedmice se isključivo bavila Tešnjacima. Privodili su na informativne razgovore poznate Tešnjake (ne znam kako se to danas kaže-kada te neka policija pozove na saslušanje kako bi dao iskaz po nekom pitanju), a zatim je u petak ujutro u 9 h Šemsudin Mehmedović i pritvoren da bi poslije podne bio i pušten jer SIPA nije imala nalog Tužilaštva za hapšenje. Drugim riječima policija nije imala dokaze koji bi bili relevantni za podizanje optužnice.
Pripadnici SIPE privode Mehmedovića
Istraga pod kodnim imenom „Ozren“ (zaista simtomatičan izbor imena) se bavila navodnim ratnim zločinima u Tešnju.
Sjetih se jednog petka prije nešto malo više od 11 godina. Sjedio sam pred televizorom i čuo nevjerovatnu vijest: Na osnovu osnovane sumnje….pritvoren je Husein Galijašević. Tada sam radio u Sarajevu i došao sam za vikend u Tešanj. Pipnuo sam se da možda ne sanjam, a onda pomislio da su me vjerovatno tražili u Sarajevu pa nisu našli. U to vrijeme su uhapsili Delmustafića i pred oči mi izašla slika gdje ga maskirani policajci odvode. Brzo sam se vratio u Sarajevu da me ne bi onako iz Tešnja odveli i čekao da se pojave na vratima stana ne znajući zašto treba uopšte da me privedu i pritvore. Noć bez sna, sutra subota u čekanju, subota noć bez sna i onda u nedjelju sin kaže: Stari moraš proći kroz to! Tada je nešto prepuklo u meni izbacio sam teret bilo kakve krivnje iz glave i ako su me čitavu sedmicu pratili tekstovi kao da sam u pritvoru, a ja na poslu. Tek nakon mjesec dana pozvan sam da dam izjavu u MUP-u u vezi mostarskih granata.
Kasnije mi je istražni sudija pričao da je policija dala zahtjev za pritvor i očito odmah obavijsetila novinare, ali nije bilo osnova za pritvor za istražnog sudiju i tužitelja.
Evo Šemsudinu se to na neki način slično dogodilo. Kako se on kao čovjek osjećao to samo on zna. Novinari su se dokopali vijesti pa su intervjuisani i građani Tešnja. Jedno pozitivno, a drugo negativno o Šemsi i kao čovjeku.
Sudbina političara je da ih neki vole, a neki ne vole pa su i zluradi u ovakvoj sistuaciji.
Međutim ovdje nije u pitanju samo Šemsudin kao ličnost i današnji političar.
Šemsudin je je jedan od stubova odbrane i to u ono najgore prvo vrijeme kada je policija bila jedina oružana snaga (ako se tako uopće može reći obzirom na snagu sa druge strane), a on na njenom čelu.
Sada se tereti za ratni zločin i kako se moglo čuti iz izjava zvaničnika „.. zbog nezakonitog pritvaranja.. pljuvanja…nečovječnog ponašanja prema zatvorenicima srpske nacionalnosti..i sl.“.
Hajka na Mehmedovića iz RS-a traje već dugo. Spominjani su logori u Toškovim prostorijama, egzekucije na Gradini i ne znam više šta već. Tešanj je malo mjesto i u ratu se tako krupne stvari ne mogu događati, a da čaršija ne sazna. Znači likvidacija nije bilo, a kako su se inspektori ponašali kada su ispitivali sve one koji su dobili od JNA oružje u Đulićima ne znam. Svi su oni sasvim legalno procesuirani u legalnoj državi RBiH, a kasnije razmjenjeni za civile. (Informacije sam u ratu kada sam se interesovao za neke radnike fabrike zbog njihovog odsustva sa posla).
Dok su na medijima udarne vijseti o hapšenju Mehmedovića skoro smo navikli na vijesti kao što je ona iz Prijedora gdje je obavljena dženaza za 48 ekshumiranih Prijedorčana civila, djece staraca, a nešto prije i 409 Srebreničana.
Međutim ovdje se tešanjskom kraju čitavo vrijeme pokušava iz RS-a nametnuti hipoteka ratnih zločina. To ne mogu nikako prihvatiti uz podršku sudu da svako pojedinačno odgovara ako je načinio bilo kakvo krivično djelo u to vrijeme koje ne zastarjeva.
Sredina koja je bila u teškom položaju gdje se iz Doboja, Teslića i Dervente smjestio veliki broj izbjeglica preko 20 000, koja je bila u totalnom okruženju 268 dana nije bila sigurno imuna u neke pojedinačne ekcese prema stanovnicima srpske nacionalnosti. Uopće ne mislim da je pripadnicima srpske nacionalnosti bilo lako i da su sigurno bili izloženi određenom verbalnom pritisku izbjeglica da napuste svoje stanove i kuće kako bi se oni uselili.Međutim, za razliku od susjednih mjesta u Republici srpskoj gdje su redovne i paravojne organizacije i policija činili zločine kao dio projekta vlast u Tešnju to nije bio slučaj. Ubijanje i genocid nisu bila politika vlasti.
Sa tešanjskog prostora jedan policajac je osuđen za ratni zločin zbog nečovječnog ponašanja….., drugi se privode i već su optuženi, a onda se traže dokazi.
Nasuprot činjenice da se u nedostatku dokaza za teža krivična djela traže dokazi u maltretiranju, u tešanjskom kraju se se desili mnogi ratni zločini za koje se vjerovatno i ne vodi istraga, ali ih je počinila druga strana koja sada nastoji da od Tešnja napravi prostor gdje su vršeni ratni zločini. U ovom dnevniku sam zabilježio slučaj ubistva u Šijama, pa avio bombardovanje Tešanjke u septembru 1995. godine kada su poginuli civili među njima najviše djece. Vrlo lako se može utvrditi ko je dao naredbu i koje izvrišo naredbu, jer avioni ne lete tek kada se kome ćejfne niti sami piloti biraju ciljeve. Desila se pogibija grupe civila u Kraševu, tri puta u Tešnju i drugim mjestima širom općine i to na mjestima gdje nije bilo nikakvih vojnih ciljeva.
Sada se pokušavaju nosioci otpora velikoj agresorskoj sili staviti u poziciju ratnog zločina, a učešće u zločinima izjednačiti. Pritisak na sve one koji su bili nosioci otpora je velik. Zato nisam mogao naći ni jednog sagovornika u ratnim komadantima za emisiju TV Smart „Dobra riječ“. Pritisak se osjeća na sve strane i kako stvari idu vjerovatno će Bošnjaci u nekom budućem vremenu biti optuženi za rat i sve sukobe i nesreće koje je on donio pa i ratne zločine, a mi Bošnjaci ćemo navijati za i protiv Šemse ili sutra nekog drugog i govoriti je li bio dobar čovjek ili nije.
Humanitarci
NHU Oslonac
Zahvaljujući humanitarnoj organizaciji NHU Oslonac i donatoru kompaniji HIFA Group, Mehmed, Muniba i Fatima Golub iz Jevadžija su dobili lijepu novu kućicu. Izgradnju objekta je finansirala porodica Ahmetlić vlasnici HIFA Group, radove izvela građevinska firma Nedjing d.o.o Tešanj. Vrijednost građevinskih radova je 22 600 KM, a sa priključkom električne energije i dr. ukupna investicija je iznosila 24 500 KM. Ovo je 27 objekat izgrađen u organizaciji NHU Oslonac.
Predaji ključeva su prosustvovali:načelnik mr. Huskić, predsjedavajući OV Šišić, direktorica Centra za socijalni rad Sabrija Kavazović, a ispred donataora Hajrudin Ahmetlić. Ispred NHU Oslonac predsjednik Husein Alić i predsjednik skupštine Salih-ef.Haušić.
Hajrudin Ahmetlić predaje ključeve Mehmedu, desno porodica Golub
Stara kuća porodice Golub
NHU DOBROBIT-NAFAKA
Tokom predaje ključeva nove kuće Mehmedu Golubu zapazih mlade ljude u žutim majicama koji u kuću unesoše nekoliko kutija sa namirnicama. Na majicama je bio amblem na kojem se moglo pročitati „Nevladina humanitarna organizacija dobrobit-nafaka“. Upoznah se sa njima:Jasmin, Igor i Naid. Pošto zbilja nisam prije čuo za ovu humanitarnu organizaciju dogovorisnno se da odmah nakon ceremonije predaje ključeva posjetim njihove prostorije koje se nalaze iza ugostiteljskog objekta „Maršal“ u Jelahu.
NHU DOBROBIT-NAFAKA je mlada organizacija, a osnovali su je takođe mladi ljudi. Zvanično udruženje radi nakon registarcije 25.01.2013. godine.
Predsjednik Upravnog odbora udruženja Jasmin Pilav ima samo 30 god. Ostali članovi Upravnog odbora su: Igor Sejdinović student, Nedim Subašić tek svršeni prof. njemačkog jezika, Emin Memić student, Adela Pilav supruga Jasminova radi sa suprugom u Maršalu, Almir Pašić nezaposlen i Kenan Hrnjić radnik Mann und Hummela.
Usko sarađuju sa Centrom za socijalni rad, a pomogli su im donatori i promotori: „Piro promet“, AS Jelah, market „Subašić“, „Euro-vez“, „Piro comerc“, TV RA i „Antena radio“
Do sada su radili na preko 20 projekata i 30 akcija prikupljanja pomoći. Među njima je i akcija u kojoj su skupili 5 000 KM za pomoć Adisu Bećireviću, a u toku je akcija u kojoj su već skupili 2 000 KM za Eldina Brkovića. Posebno su ponosni na akciju kojom su obradovali djecu sa posebnim potrebama zajedno sa URDOOP-om (Udruženje roditelja djece sa posebnim potrebama). Do sada je udruženje podijelilo novca i prehrambenih namirnica u vrijednosti oko 10 000 KM. Pored toga podijeljeno je značajna količina školskog pribora, odjeće, obuće i sl.
Igor Sejdinović, Naid Bešlagić, Mehmed Golub i Jasmin Pilav sa dostavljenim namirnicama
Zaista je lijepo vidjeti ovako mlade ljude u humanoj misiji. Ima među njima i studenata i nezaposlenih pa opet misle na druge kojima je potrebna pomoć. Često mi stariji kritikujemo sadašnju mladost, ali ovakvi slučajevi pokazuju da imamo dobre mlade ljude
Djeca sa posebnim potrebama su se obardovala poklonima NHU „Dobrobit-nafaka“
♦
Susret u Sidranovoj umjetničkoj radionici
Nasira Galijašević radnica Centra za kulturu i obrazovanje obavijesti me da će akademika Sidrana u njegovoj umjetničkoj radionici posjetiti naši Bosanci koji trenutno žive u Americi.
Izrazili su želju da sretnu našeg velikog umjetnika pa su molbu uputili preko načelnika Huskića. Došao sam malo ranije da pokušam saznati o kome se radi, ali ni Sidran ni Nasira nisu imali podatke o tome.
Tačno na vrijeme pojaviše se u Sidranovoj sobi, gospođa i dva gospodina. Predstaviše se. Mirsad Mašić inače rodom iz Moševca, sada živi u Salt Lake Cyty sa suprugom Eminom Drljačić porijeklom iz Bosanskog Šamca gdje su suvlasnici jednog italijanskog restorana i Mirsadov brat Mirzet koji sada živi u Maglaju.
Mirzet, Emina, Sidran i Mirsad
Znam da neki ljudi znaju svojim govorom brzo zamoriti akademika. Pitao sam se kako će teći razgovor sa ljudima o kojima baš ništa ne zna. Međutim i Sidran i gosti su brzo uspostavili dobru komunikaciju. Pričali su o našoj stvarnosti, životu naših ljudi po svijetu, o knjigama, posebno djelima Džamonje koga je Sidran i lično poznavao. Sidran im je pričao o svojoj sudbini i dolasku u Tešanj. Radnoj atmosferi koju mu pruža njegov kutak u Tešnju i naravno stalna veza sa porodicom.
Potpisao je gostima svoje knjige, podijelio im nekoliko primjeraka svoje pjesme Molitva za Zoju Ruslanovu. Naime pjesnik zna da ljudi ne vole da čitaju iz knjiga obimnijeg sadržaja pa je odlučio da odštampa po jednu pjesmu i podijeli svojim gostima.
Jedna knjižica jedna pjesma
Gosti su spomenuli Sidranovu pjesmu „Pjesma Srebrenici“ i njenu snagu koju su i sada imali priliku slušati povodom obilježavanja 20 godišnjice genocida u Srebrenici. Pjesnik goste upozna sa činjenicom da Pejsmu oSrebrenici još nikada nije javno recitovao, ali da se sprema to učiniti u četvrtak sljedeće sedmice u svom redovnom nastupu„Veče sa Sidranom“. u Kamernom teatru 55 u Sarajevu.
♦
Tešnjaci u Sarajevu
U razgovoru sa sinom koji živi u Sarajevu saznadoh da su se u četvrtak bio na zajedničkom iftaru 70 Tešnjaka. To je naša domaća tešanjska dijaspora pa ga zadužih da pošalje fotografiju i napiše informaciju o tome:
„U sarajevskom restoranu „Aeroplan“ organizovan je iftar Tešnjakinja i Tešnjaka koji trenutno žive ili rade u Sarajevu.
Tešanjski iftar u Srajevu
Ovo je drugi po redu Ramazan kako se organizuje ovakav iftar sa namjerom da preraste u tradicionalni. Ideju je pokrenulo nekoliko Tešnjaka Adem Dizdarević, Sandžar Hafizović i dr Muhamed Brka.
Ideja je prihvaćena od zaista velikog broja Tešnjaka, što pokazuje i činjenica da je iftaru prisustvovalo oko 70 osoba. Bila je to odlična prilika da se Tešnjakinje i Tešnjaci medjusobno druže.
Neki su sreli prijatelje koje nisu dugo vidjeli, a neki su ovom prilikom saznali da su neki koje su i poznavali bili Tešnjaci, a da to nisu ni znali.
S obzirom da je cilj da se na ovakvim druženjima okupi sto više Tešnjaka, organizatori će u budućnosti pokušati animirati još veći broj .“
Evo informacije i onim Tešnjacima koji prate ovaj dnevnik, a nisu znali za ovu tradiciju, da se priključe sljedeći put.
♦
Stoljetno voće
Dok sam čekao početak obilježavanja Dana sjećanja na poginule skrenuh kod čuvenog šijačkog bora da uhvatim lijep vidik na dolinu Bosne. U jednoj njivi zapazih odista stari voćnjak. Moja procjena je da su voćke zasađene prije dolaska Austrougarske. To je slatka jabuka Biovača od koje se pravi dobar slatki pekmez i i kruška Karamut (turski-crna kruška) koja se suši za hošafa, a u zadnje vrijeme dobro ide i u rakiju kruškovaču. Stablo Biovače je potpuno šuplje, ali i iz one čahure izrastaju mladice koje već decenijama rađaju.
Stoljetna stabla voća u Šijama:Biovača i Karamut
♦
Frizer živih ograda
Kada bi se birale najbolje „frizure“ živih ograda u Tešnju onda sam siguran da bi bez konkurencije pobjedio Adil Bukvić Hare sa svojom živom ogradom ispred kuće na putu prema Tepetu. Hareta znam kao pedatnog i majstora za finalizaciju raznih uređaja koje Pobjeda radila još dok smo zajedno radili u Pobjedi. Radio je u laboratoriji i kada je trebalo konstruciju nekog vlastitog uređaju staviti u neki dizajnirani okvir to je prepuštano Haretu. Strpljiv, pedantan precizan, jedan od najboljih fudbalera Toška te svoje osobine koristi kod šišanja ograde.
Hare se nije želio fotografisati, ali sam ga iznenadio pa se nije imao kad skloniti
Stare fotografije
Učenice prvog razreda Ženske stručne škole u školskoj 1938/1939 u Tešnju. Pošto se radilo o prvoj generaciji učenice su bile različite starosti
Fotografija i identifikacija Adila Mešić- Kahvić učenica sa fotografije.
Prvi red s lijeva na desno:
Adila Mešić-Kahvić, Enisa Mulalić, Zehra Smailbegović, Sejda Tahirović
U sredini sjede na stolicama: Fuada Hukić, Tima Mešić, Ankica Božić, Emira Dedić, Zlata Dizdarević, Amira Ćatić, Fahra Bajramović i Fikreta Korajlić
Gornji red stoje:
Ajša Mešić, Fikreta Hadžiahmetović, Paša Srkalović, Tajba Hadžismajlović, Dragica Topić, Halida Ahmetagić, Hajra Brkić, Danica Miletić, Behija Handžić i Hajra Abduzaimović
♦
Sa table na Gornjoj čaršiji
Husein Galijašević
