Navika

 “Prvo mi stvaramo svoje navike, a zatim naše navike stvaraju nas.”

John Dryden

Danas čitam u jednim sedmičnim novinama šalu:

„Dolazio čovjek u kafanu svake srijede, naruči i popije tri viskija i ode. To malo čudno konobaru pa ga upita: Izvinite, zašto uvijek popijete tri viskija?

Znate, reče čovjek, imaju nas tri brata – ja u Sarajevu, drugi u Minhenu, treći u Štokholmu. Tako mi uvijek sjednemo u isto vrijeme u kafanu, svako u svom gradu, poručimo tri viskija i sjetimo se jedan drugog.

Nakon nekoliko mjeseci čovjek počne poručivati po dva viskija. Konobaru opet čudno: Da Vam slučajno nije umro jedan brat?, sažaljivo upita. Nije, nije. To sam ja prestao piti, odgovori.“

I dok sam ovo čitao, mislim kako se svakodnevno, veoma lahko, stiču navike. I mislim kako su se brzo promijenile navike čitavih generacija, tako da jedna na drugu veoma malo liče. Generacije prije nas su imali naviku poštovati starije, držati do riječi, govoriti istinu, poštovati tuđe pravo i tuđu imovinu, čuvati ako mu neko nešto povjeri, imati strpljenja u onome što ga snađe, ne zavidjeti drugima. Imali su naviku obilaziti se, razgovarati o svakodnevnim problemima, o onome što je bilo prije, naći se „pri ruci“ drugom u nevolji. Promjene nisu samo u ponašanju, velike promjene su nastale u nošnji, stanovanju, veličini porodice, u komunikaciji, u korištenju vremena. Kreirane su nove navike. Teško je uporediti različite generacije istog područja, kulture, familije. Generacijski gledano, niko više ne liči na sebe. Svako liči na svakog.

Je li to dobro ili nije? Nema jednostavnog odgovora. Promjene su dobre ako donose više reda i dobročinstva u društvu. Navike su dobre ako imaju pozitivan uticaj na društvo. Ali ako je navika postala laž, optužba, privilegija, krađa, mito, nerad onda su to loše navike. Ako je navika trač, tv-serije koje su svrha same sebi, prisustvo na socijalnim mrežama kako bi širili smutnju i nered, dangubili,…to će samo pogoršavati stanje u društvu. Prošle sedmice slušam razgovor o tome kako je neki radnik u jednoj firmi nešto ukrao, ne jednom nego više puta, i priznao da je krao. I slušam razne komentare: ma pustite to – kradu i drugi, neće valjda ovu „siću“ kažnjavati a one „velike ribe“ puštaju, ma u teškoj je situaciji treba mu oprostiti, …Mislim kako smo se mi kao društvo navikli i na krađu. Zar je moguće uopće da ljudi o tome diskutuju i dovode u pitanje sankciju za nešto što nije nikada, i neće nikada biti društveno prihvatljivo. Krađa, od koga god dolazila, ma gdje se dogodila, ma koliko obimna bila je nešto što ne bi trebao niko ni na koji način pravdati.

I tako mi ova šala s početka ovog teksta dođe kao zgodan uvod: vlast se prošla krađe, ali sada krade za druge. Ali očigledno je da to nije svojstvo vlasti, nego svojstvo ljudi. Što više loših navika, to veća šansa da će u svim sferama društvenog života biti ljudi sa tim lošim navikama.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj