Tešanjski dnevnik 7.-14.7.2014. godine

 

Srebrenica

Ove godine je petnaesta noć Ramazana, koja se jedino u Tešnju obilježava, prošla tiše nego ranijih godina. Nije bilo ringišpila, tobogana, dječije graje, a onda i roditelja, djedova i nana. Razlog je prije svega u tome što se ovaj dan poklopio sa Danom žalosti u Federaciji BiH. Bilo je hladno i padala je sitna kiša. To je dan kada se obilježava godišnjice genocida u Srebrenici. Na devetnaestu godišnjicu je ukopano 175 žrtava. U većem dijelu BiH u koji spada i Tešanj osjetila se tuga zbog podsjećanja na užasnu tragediju i žrtve genocida u Srebrenici. Negdje pročitah da je na ovaj dan najbolje šutjeti, jer su  riječi nedovoljne da iskažu tugi i strahotu zločina. U tom dostojanstvenom miru ipak se ne može ostati smiren. Upravo oni koji su učesnici u zločinima, negiraju ih. Oni koji su shvatili da se radi o zločinu i genocidu i već godinama dolaze iz Beograda da se poklone žrtvama, napadnuti su u Valjevu. U Banja Luci ništa novo, i dalje se negira genocid, a još uvijek nemaju svoje Žene u crnom.

Odnos prema zločincima i zločinima „lijepo“ je objasnio i Dragan Čović na FTV kada je govorio o svom prisustvu dočeka ratnog zločinca Darija Kordića u Busovači. Vjerovatno sljedeći izabranik hrvatskog naroda na važnoj funkciji BiH, kaže da je bio na dočeku jer je želio biti sa svojim narodom. I kako se osjećati kao građanin u ovoj državi nakon ovakvih izjava, baš u vrijeme obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Nisu više problem pojedinci, izvršioci  zločina, nego organizovane političke grupe koje obnašaju vlast u BiH koji zločince podržavaju i ohrabruju. Dok je takvog ponašanja, nema boljeg života u ovoj našoj BiH. Šta očekivati u budućnosti? Ko će pobjediti: oni koji kažu da se pamti i ne zaboravi ili oni koji zločine podhranjuju vežući ih za patriotizam prema svojoj etničkoj grupi? Civilizacijske vrijednosti su pobjeđivale kroz historiju, valjda će to biti i ovaj put.

 

Srebrenica – da se ne ponovi

Arhiv Tuzlanskog kantona i Društvo arhivskih zaposlenika u saradnji sa JU Muzej i Općinom Tešanj, a povodom 19. godišnjice genocida u Srebrenici priredili su izložbu pod nazivom Srebrenica-da se ne zaboravi. Izložba je postavljena u Eminagića konaku.

Autori izložbe su dr. Izet Šabotić i Ešefa Begović, a izložba će biti otvorena do 7.8.

O izložbi, ali i o genocidu u Srebrenici govorili su dr. Šabotić i direktorica Arhiva Tuzlanskog kantona Selma Isić

Na izložbi je prikazan dio eksponata koji su bili izloženi u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i drugim evropskim zemljama. Preko fotografija je dat pregled stradanja Bošnjaka u Srebrenici. Kako su to kazali i dr Šabotić i Selma Isić cilj izložbe je prije svega da se ne zaboravi ono što se dogodilo u Srebrenici i da ostane urezano u naše pamćenje. Jer kada se ovakva zlodjela zaborave njih historija u pravilu ponovi.

Arhiv ove godine obilježava 60 godina postojanja. U tom periodu je dokumentovao  vrijeme sjeveroistočne Bosne iz njene bliže i dalje historije.

Vraćajući se sa izložbe zapazio sam jedan broj posjetilaca (kojih baš i nije bilo puno) kako odmaraju u hladu na stolicama ispred Eminagića konaka i „prašume“ sa lijeve strane ulaza ove muzejske ustanove. Pošto u Eminagića konak dolazi gosti različitih interesa i zanimanja, dobro bi bilo ponuditi ljubiteljima Botanike da uživaju u ovakvoj botaničkoj bašti u samom gradu.

 

Biciklom do Memorijalnog centra Potočari

I ako je i ove godine u pravcu Potočara ponovo u organizaciji Udruženja Prijatelji Srebrenice pješice krenula grupa na pokop 175 srebreničkih žrtava, zatim i više drugih grupa i pojedinaca, ja sam se ove godine odlučio da ispratim bicikliste.

Članovi Biciklističkog kluba Tešanj u srijedu 9.7. ujutro krenuli su ispred Spomen obilježja kod Doma kulture put Memorijalnog centra Potočari.

Na pohod su krenuli:Muris Krdžalić predsjednik kluba, Mirsad Srkalović,  Edin Bukvić, Mensur Krdžalić, Enis Mulabdić, Dženaid Brkić, Admir Ireiz i Ćazim Terzić.

U pratnji je bilo kombi vozilo sa vozačem Ermelinom Krdžalićem i Rusmirom Ahmićem koji su vodili logistiku i sanitet. Prva etapa je 110 km do Živinica, a sljedeći dan su se u Kladnju pridružili Biciklističkom maratonu Bihać-Srebrenica 2014. i vozili sljedećih 130 km do Memorijalnog centra.

 

Umrla Nađa Širbegović

Umrla je Nađa Širbegović, majka, komšinica, naša sugrađanka koja je plijenila svojom dobrotom i ljepotom svoje duše.Veoma intelegentna, puna duha uvijek je svojim šarmom oduševljavala sve one koji su je poznavali. Sa svojim mužem r. Hamzom odgojila je petero djece Šidu, Ibrahima, Jasnu, Raisu i Namku koji su poprimili Nađinu dobrotu. Svi su cjenjeni i ugledni u sredinama gdje rade i gdje su živjeli ili žive. Nađina kuća je bila uvijek puna gostiju, a ona ih je sve srdačno dočekivala. Najčešće su to bili  Hamzini prijatelji, jer je i Hamza bio vema društven čovjek, a nakon Hamzine smrti i prijatelji njezine djece.

Nažalost Ibrahim, moj školski kolega i prijatelj, je umro prerano. Nađi sam dolazio i poslije Ibrine smrti, sve dok joj zdravlje nije bilo dobro narušeno. Sjetio sam se i nekih njenih izjava dok sam boravio kod nje koje govore o njenom duhu:

Tako sam jednom sa braćom obišao oboljelog Hamzu, Nađinog muža. Dok je ležao u krevetu, uz uzglavlje su bile neke knjige, a Hamza nam je objašnjavao šta u kojoj piše. U jednom trenutku uđe Nađa sa kafom pa će sa vrata:

-Zna'š šta Hamza koliko čitaš, Boga mi nisi ni pametan!

Drugom prilikom mi je pričala kako je bila privedena u UDBU- nakon što je njen muž Hamza u vrijeme Informbiroa otpremljen na izdržavanje kazne na Goli otok. Inspektor koji joj je pričao protiv muža Hamze u jednom trenutku je zatražio od nje da se rastavi od njega. Nađa mu je na to odgovorila:

-Niste nas vi sastavili, nećete nas ni rastaviti.

 

Posjeta firmi SM3-THE SOCKMAKER i CONTESSA

Nasuprot Fabrike filtera Mann und Hummel pojavi se kostur visoke hale. Lijepo je vidjeti kada se nešto gradi u industrijskoj zoni. Odem kod Ibrahima Abduzaimovića u firmu Contessa da saznam nešto o investitoru i njegovim planovima.

Tamo zatekoh Ibru i Rizu Ajanovića. Kažu mi da je investitor italijanska firma SM3 i da se obratim zamjeniku direktora Safetu Mešiću pa će mi on dati potrebne informacije.

Iskoristim priliku da se upoznam i sa firmom Contessa. U svom programu imaju tri vrste proizvoda: x-bionik sportska oprema, proizvodi za proizvođače namještaja i proizvodi zaštitne opreme. Direktno ili indirektno sva proizvodnja se izvozi. Zapošljavaju 155 radnika. Proizvodi iz prve grupe se izvoze The Sockmakeru. To su sportske vindjakne izrađene od specijalnog materijala. Namijenjene su sportistima jer materijal i oblik njegove izvedbe čuva energiju. Veoma su skupe.

Dolazim u firmu SM3, a tamo me primi ljubazni Safet Mešić, zamjenik direktora firme. Investicijom koja je u toku predviđena je izgradnja hale na sprat ukupne površine od 2400 m2. U prizemlju je planirano visokoregalno skladište, a na spratu proizvodnja sportskog rublja od onih materijala o kojima mi je pričao Ibro.

U prvo vrijeme to bi značilo novih 25 radnika od kojih je 18 već na obuci za nove poslove. Oslobađanjem prostora u postojećoj hali uvela bi se nova proizvodnja koja bi zaposlila još toliko radnika.

Dok sam razgovarao sa Mešićem dolazi direktor Fabio Nobis. Nakon predstavljanja i upoznavanja poveli su me u obilazak pogona. Proizvode čarape i sportsko rublje. Tehnologije su zaista vrhunske. Mašine su smještene u klimatizirane prostore kako to tehnologija zahtjeva, a mašine su CNC upravljane sa računara (CAD-CAM).

Sportski trikoi se prave od materijala koji dolazi u obliku platnenih cijevi u dvije veličine za osnovni dio i rukave. Isjecanjem i spajanjem se dobiva sportsko rublje. U drugoj fazi investicije planiraju instalirati opremu za proizvodnju platnene cijevi tako da će ciklus proizvodnje čarapa i sportskog rublja biti potpuno zaokružen. Firma danas ima 90 zaposlenih i 18 na obuci, a nakon završetka investicije u konačnoj fazi bi imali još 50 radnika.

Završne procese izrade čarapa od pranja peglanja do pakovanja i otpreme radi firma Conita d.o.o. čiji većinski vlasnik je Nedžad Škapurević. U kancelariji sam zatekao njegovog brata Nešu. Nakon razgovora sa Nešom završio sam ovu posjetu motivisanu informacijom o novoj hali, a saznao sam puno toga drugog. Nešo je obećao da će me pozvati zajedno sa bratom Alijom kada bude i Nedžad, pa sam detalje o ovoj firmi ostavio za drugi put.  

 

NHU Oslonac gradi i van općine Tešanj

Dobio sam obavijest da će NHU Oslonac predati ključeve nove 33. kuće porodici Ibraković u selu Ravne općina Maglaj. Podaleko, najavili u četiri sata, a Nađina dženaza u 5 sati, pa odlučim da ovaj put ne idem. Međutim ,nazva me sekretar Oslonca Nedžad Unkić i ponudi da idem njegovim kolima jer je predaja ključeva pomjerena za sat ranije. Tako sam imao priliku da prisustvujem predaji ključeva Aliji i njegovoj supruzi Fatimi Ibraković koji imaju četvero djece: Esada, Mirsada, Mirsadu i Neiru.

Alija je demobilisani borac Armije BiH. On i supruga nisu zaposleni. Kuća je izgrađena isključivo od sredstava članova NHU Oslonac, a vrijednost radova je 22 800 KM. Izvođač radova je firma Nedjing koja je i sama učestvovala u finansiranju objekta u iznosu od 700 KM.

 

Zajednički iftar Tešnjaka u Sarajevu

Saznadoh da su Tešnjaci koji žive u Sarajevu i ove godine imali zajednički iftar. Zadužim sina Ismara koji je jedan od njih da pošalje informaciju:

I ove godine je održan iftar Tešnjaka koji žive, rade ili studiraju u Sarajevu. Iftar je održan u četvrtak 10.07.2014.godine u sarajevskom restoranu Aeroplan i istom je prisustvovalo ca 75 osoba. Ovakvi iftari se održavaju već treću godinu zaredom  i polahko prerastaju u tradicionalno druženje. Broj osoba se povećava svake godine, tako da se organizatori nadaju da će iduće godine broj gostiju dostići i 100. Bilo je zaista lijepo vidjeti Tešnjake svih generacija (počevši od studenata pa naviše) kako se druže, razmjenjuju privatne, poslovne i druge informacije. Tema je puno, a vremena jako malo, tako da je druženje pojedinih potrajalo  duboko u noć. Mnogi i nisu znali da u Starom Gradu u Sarajevu, na Baščaršiji,  jedan Tešnjak drži kafić gdje se i završilo ovo druženje.

Ono što je interesantno, jeste da se na ovakvom druženju, pod pojmom Tešnjaka, podrazumijevaju svi oni koji su sa Općine Tešanj, te da na istom nisu prisutne podjele (u smislu mjesta, mjesnih zajednica, sela, pa čak i mahala) koje se ponekad javljaju u samoj Općini.

 

Na drugoj fotografiji sam primjetio na stolu mineralnu vodu Oaza. Da je Šefket Turalić vidio ovu fotografiju sigurno bi njegov komentar bio:

Tešnjaci iz Tešnja piju Janu, a Tešnjaci iz Sarajeva Oazu. 

Stara fotografija

 

Sa table na Gornjoj čariji