Tešanjski dnevnik 2.-9.2.2015. godine

Međunarodna izložba slika Art help Bosnia

U organizaciji Centra za kulturu i obrazovanje u saradnji sa Rasimom Maslićem organizovana je međunarodna izložba slika pod nazivom Art help Bosnia. Ovo je prvi kulturni događaj u Tešnju i ujedno 110. izložba slika u organizaciji Centra za kulturu i obrazovanje.

Amir Brka i Rasim Maslić

Govoreći o izložbi Maslić je kazao da je nakon poplava koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu prošle godine došao na ideju i obratio se umjetnicima širom svijeta da poklone svoje slike za izložbu koja bi obišla gradove u BiH, a nakon čega bi bila organizovana aukcija slika. Aukcija je planirana u Dubajiu, a od prikupljenih sredstava planirana je pomoć poplavljenima tako što bi se sredstva uložila u neku privrednu aktivnost koja bi im obezbjedila egzistenciju. Do sada je prikupljeno oko 160 slika, a jedan dio od 32 slike umjetnika iz Španije, Argentine, Austrije, Paname, Brazila, Perua i Azerbejdžana prezentiran je ovom izložbom koja će trajati sedam dana. Otvaranju izložbe prisustvovala je i saradnica na projektu Sabine Marija Gerlach iz Austrije.

 

Izvoz tešanjske privrede u 2014. godini blizu 350 milona KM

Na jelah info sam pročitao tekst dr. Ismara Alagića direktora Tešanjske razvojne agencije o izvoznim rezultatima tešanjske privrede. Interesovalo me više podataka pa sam otišao do dr. Alagića po podatke. Evo kako izgledaju ti podaci:

 

Izvoz u 2014. godini je ostvaren u 60 zemalja svijeta, a u 21 zemlju izvoz prelazi milion KM, to su: Njemačka 116 189 789 KM, Italija 58 778 601 KM, Slovenija 30 372 838 KM, Austrija 25 024 450 KM, Hrvatska 21 659 034 KM, Češka 11 621 806 KM, Holandija 8 876 686 KM, Slovačka 7 503 218 KM, Srbija 7 146 607 KM, Turska 6 863 838 KM, Rusija 5 540 724 KM, Crna Gora 4 954 205, Engleska 4 869 603 KM, Kosovo 2 969 988 KM, Kina 1 118 800 KM, UAR 1 57 594 KM.

 

Značajno učešće u izvozu imaju proizvodi FAD-a iz Jelaha

Nažalost da bi se dobili podaci o pojedinačnim izvoznicima iz koje bi se mogla vidjeti i struktura izvoza potrebno je informaciju platiti AFIP-u (Agencija za finansijke, informatičke i posredničke usluge). Međutim poznavajući strukturu tešanjske privrede može se zaključiti da se radi o auto dijelovima, naftnim derivartima, kondiktorskim proizvodima, namještaju, mesnim proizvodima i dr..

Pretpostavka je da je Hifa oil najveći uvoznik, ali se može zapaziti i tendecija smanjenja uvoza i povećanja izvoza.

Važan je i podatak da je broj nezaposlenih do 1.10.2014. godine smanjen za 214.

Izudin Alićehajić

Gledajući rezultate izvoza za prošlu godinu sa sigurnošću se može zaključiti da je velikim dijelom ostvaren izvozom Pobjede i Pobjedinih nasljednica Man und Hummela i FAD-a kao i fabrika koje su vlasništvo nekadašnjih Pobjednih radnika (AS, Madi i dr.). Povezah to sve sa mladim kolegom Jasminom iz Medakova. Bio je na promociji knjige Pobjeda 1954.-2014. a kada smo se nakon toga prvi put sreli iznese u jednoj rečenici mišljenje zbog koga je vrijedilo napisati knjigu (za razliku od jednog kolege koji je služio u ratu Pobjedi u drugoj državi gdje je stekao znanja međunarodnog biznismena i formirao svoj biznis,i nije nije želio sarađivati na prikupljanju materijala za knjigu, a komentar nakon izlaska knjige je da danas svako piše i da to njega ne interesuje, jer za njega Pobjeda i ne postoji):

-Onaj Izudin Alićehajić, za koga sam prvi put čuo, je Ferhad-beg novog vremena!

Zato sam odlučio da iz knjige prenesem nekoliko detalja na osnovu kojih je ovaj mlađi čovjek stekao takvo mišljenje. Starijim koji to znaju neće smetati, a mlađim je dobro da znaju za čovjeka koji je bio na čelu generacije koja je tešanjskom kraju donijela modernu industriju proizvodnjom automobilskih dijelova.

“Oni koji su poznavali Izudina Alićehajića znaju da kod njega nije bilo nesavladivih prepreka. Krenuo je, u očima mnogih, u nemoguću misiju. Zašto je to bila nemoguća misija i koje resurse je Izudin Alićehajić imao na raspolaganju? Pa da skoro nije imao ni jedan. Prvo, nije imao stručne radnike, jer se radilo o industrijskoj proizvodnji većih zahtjeva koja je tražila ne samo stručne nego izvrsne majstore. Drugo radnici Pobjede bili su limari i nisu vidjeli svoju perspektivu u novoj proizvodnji, a ni ekonomska situacija u Pobjedi nije bila dobra. Trebalo je graditi novu halu, i to van tijesne čaršije. Lokacija u Bukvi je u to vrijeme bilo veoma daleko i radnici u bili protiv toga da proizvodnja ide iz čaršije. Dislokaciji su se protivili i tešanjski ugostitelji, jer će im mušterije otići u Bukvu. Treće nije bilo novca za investicije. Općina je bila siromašna, a i Pobjeda kao nosilac programa……

….Izgradnja hale za pogon u Bukvi započela je na osnovu usmenog dogovora sa firmom Građevinar iz Tešnja. Radovi na izgradnji temelja započeti su na osnovu skice vanjskih dimenzija koje je na komadiću papira nacrtao Franjo Hurle iz banjalučke projektne kuće Projekat. Kemal Jabandžić tada je radio u Građevinaru i, po njegovom kazivanju, koje je zapamtio njegov sin Mustafa, došao je u Bukvu, u kukurizište, bez ikakvih obilježja, sa skicom u ruci, ne znajući na kom mjestu da zakopa temelje…….

….Bio sam apsolvent Mašinskog fakulteta u Sarajevu i stipendista ‘Trudbenika’ iz Doboja i u srednjoj tehničkoj školi i na fakultetu. Kao apsolvent, imao sam šansu da odem u Englesku na učenje engleskog jezika, jer je ‘Trudbenik’ bio ‘Energoinvestova’ fabrika. Jednog dana me je pozvao Osman iz studenstske službe i obavijestio me da mi je otac dolazio, pregledao položene ispite i interesovao se koliko je ispita ostalo i kada bih mogao završiti studije. Čudom sam se čudio, jer moj otac nije dolazio ni u Tuzlu u srednju školu da vidi kako učim, jer je govorio da učim sebi, ne njemu, a drugo: valjda bih znao da je dolazio u Sarajevo. Nakon par dana dođe meni 40.000 dinara stipendije od ‘Pobjede’, potom druga, a uz treću dođe i ugovor. Kao apsolvent bez novca, nisam imao dilemu da potpišem ugovor, sa razmišljanjem da ću pare vratiti kada počnem raditi. Kada sam počeo raditi u ‘Trudbeniku’, iz ‘Pobjede’ nije niko od mene tražio ništa. Tek po završetku pripravničkog staža i odslužene JNA mene Izudin pozva u tvornicu. Šta ću, odoh da se dogovorim o vraćanju novca. Međutim, on ne spominje novac nego kaže da se mi Tešnjaci moramo vratiti u Tešanj, da će mene odvesti u selo Jablanicu da vidim kako svijet tamo živi, a ako se mi obrazovani Tešnjaci vratimo u Tešanj tamo će doći asfalt, a fabrika će rasti, pa ćemo mi i rijeku Tešanjku pomicati. Prihvatio sam. Tada je ‘Pobjeda’ imala izgrađenu halu, druga je dijelom bila izgrađena, a bilo je zaposleno oko 200 radnika. Odmah sam postavljen za samostalnog konstruktora pumpi za vodu u Službi razvoja… (ovo je moje sjećanje na Izudina Alićehajića).

U uvodnoj riječi direktor Centra za kulturu i obrazovanje na Okruglom stolu na temu Generacija Izudina Alićehajića i začeci industrijskog razvoja Tešnja Amir Brka između ostalog je kazao:

“Možda je potrebno kazati tek nekoliko riječi o tome zašto je tema ovog okruglog stola formulirana tako kako smo to učinili. Ne želeći, naime, prejudicirati značaj bilo kojeg pojedinca iz te generacije, ipak nam se učinilo da imenujući ju generacijom Izudina Alićehajića ne činimo grešku, jer, doista, on je ličnost koja, ne samo u Tešnju nego i mnogo šire, simbolizira taj naraštaj, ličnost čijeg imena spomen već i automatizmom asocira na jedan, za ljudski vijek prilično dug, period uspjeha što su građani Tešnja postizali na privrednom planu, pa i na drugim.” (Tešanjski almanah za 2000 godinu).

Izudin Alićehajić, 1926-1996.

Izudin Alićehajić rođen je 1926. godine u Tešnju, od oca Abdulaha i majke Džule, rođene Kapetanović. Porodica je izgubila značajan imetak, pa nije bilo sredstava za školovanje, tim prije što je prvi na školovanje u Sarajevo otišao najstariji Izudinov brat Kemal. Zato je Izudin nakon završetka osnovne škole učio zanat kod oca Abdulaha. Preuzeo je i niz poslova od oca na imanju u Kotlanicama. Posjećivao je vašare sa očevom trgovinom u Gračanici, Maglaju, Doboju i drugim vašarskim mjestima u blizini. Na njega je veliki uticaj imao brat Kemal, pa se veoma mlad uključio u NOB. Počeo je kao ilegalac kurir, radeći za pokretače otpora Edhema Pobrića i Adema Hercegovca. Tako se njegovo aktivno učešće vodi od 1942. godine, kada je imao 16 godina.

Nakon završetka rata ostaje u JNA do 1.12.1946. godine, kada prelazi u Narodnu miliciju kao oficir i dobiva raspored u Gračanici. Tu upoznaje svoju suprugu Fadilu, Zatim je postavljen za komandanta grada Sarajeva, gdje ostaje dva mjeseca, odakle odlazi u Jablanicu za upravnika zatvora. U Tešanj, na mjesto sekretara Sreskog narodnog odbora, dolazi sredinom 1949. godine. Vrlo kratko je bio na dužnosti sekretara mjesnog Narodnog odbora Raduša, a zatim odlazi na dužnost u Povjereništvu za unutrašnje poslove Tešanj. U Mostaru 1952. godine završava učiteljsku školu, za godinu umjesto za dvije. Nakon toga radi kao učitelj u Kaloševiću. Od 1955. do 1957. godine radio je kao nastavnik u osnovnoj školi u Jelahu, gdje je predavao srpskohrvatski jezik, likovno i muzičko. Od početka 1957. godine radi kao sekretar Općinskog komiteta SK-a, odakle krajem iste godine prelazi na dužnost predsjednika Narodnog odbora Tešanj. Na ovoj dužnosti formalno ostaje do 1964. godine kada odlazi na mjesto direktora “Pobjede”. Formalno je bio predsjednik od 1961. godine, kada odlazi sa ovog mjesta na studije. U tom periodu posao predsjednika Narodnog odbora vršio je Salih Sarić, koji će na ovu dužnost i zvanično biti imenovan od 1964. godine.

Krajem 1977. godine, nakon reorganizacije “Pobjede” u OOUR-e, odlazi na mjesto predstavnika UNIS-a u Berlin (DDR), odakle se vraća u upravu UNIS-a u periodu 1983-1984. godina. Posljednje radno mjesto bilo mu je u “Pobjedi”, odakle je penzionisan.

Danas nasljednici Pobjede i firme koje su osnovali radnici Pobjede danas u Tešnju i BiH zapošljavaju oko 5 000 radnika.

Stare fotografije

Nastavnici škole u Medakovu 1974. godine

Stoje s lijeva: Stana Mihajlović, Hajrija Mešić, Fatima Prnjavorac, Zekija Mularifović, Snežana Jukić, Dragica Kovačević, Sulejman Brka,

Čuče:Anto Kovačević, Ibrahim Mularifović Tarifa i Hasan Mehinović

 

Sa table na Gornjoj čaršiji