Husein Galijašević

Husein Galijašević / U IME STVARNE ISTINE

Povodom neistina u knjizi naslovljenoj

U ime istine – Tešanj 1992-1995.

Knjiga U ime istine – Tešanj 1992-1995. koja je nedavno izašla u izdanju Udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja 7-Jug, a koju su priredili Sakib Kurtić i Esmir Subašić, uistinu bi trebala imati ozbiljno mjesto među publikacijama koje će historičari koristiti za period 1992-1995. godine u tešanjskom kraju, odnosno na prostoru ratne zone odgovornosti Operativne grupe 7-Jug i 37. divizije Armije RBiH. Ova knjiga u prvom redu prati politička i vojna događanja u bivšoj Jugoslaviji, a zatim i BiH, da bi se u jednom dijelu dotakla i podrške vojnim strukturama. Među onima koji su tu podršku davali je i namjenska proizvodnja.

Očito je da se ovom pitanju prišlo kao sasvim sporednom, pa su se zato pojavile i neistine. Možda su one za nekoga marginalne, ali su izuzetno značajne i ozbiljno iritirajuće za one koji su Pobjedinu namjensku proizvodnju stvarali i u njoj radili. Jedini mogući dokument na koji se autori pozivaju u prilogu je Tešanjski almanah 2000. Međutim, tekst, skenirana rješenja i fotografije ne odražavaju sadržaj ovog teksta.

Konkretno, radi se o slijedećem:

  1. U naslovu A. Hronološki prikaz značajnih datuma i događaja na strani 121. piše:

24. novembar na ispitivanju proizvedene municije u namjenskoj proizvodnji u preduzeću Pobjeda u Tešnju od gelera ručne bombe, poginuo je kontrolor namjenske proizvodnje Enes Galijašević…

Prvo, u principu se ne piše čija je proizvodnja uzrok nečije pogibije (koliko je pripadnika TO i Armije RBiH poginulo zbog nestručnog rukovanja, pa to nigdje ne piše), a, drugo, ako već pišete čija je proizvodnja – onda je istina da ta bomba nije bila iz Pobjedine proizvodnje. U tekstu Pobjeda 1992-1995. objavljenom u Almanahu piše:

– „U vrijeme okruženja pratio je proizvodnju, vršio probe svih učesnika u namjenskoj proizvodnji na prostoru pod kontrolom OG- 7. Na jednoj takvoj probi izgubio je život.“ Ako se već iznosi taj podatak, onda treba pisati istinu, jer knjiga i nosi naslov U ime istine.

  1. Na strani 181. piše da su „…Pravovremenu namjensku proizvodnju, već u prvoj polovini 1992. godine u općini, organizovali: Pobjeda, Tvornica filtera Unico, Tvornica svjećica i industrijske keramike Enker, Tvornica konfekcije Napredak, Tvornica kožne galanterije Sloga, Tvornica namještaja Ukus.

Neistina je da je Tvornica svjećica i industrijske keramike Enker organizovala namjensku proizvodnju o kojoj se kasnije govori u prvoj polovini 1992. godine. Enker je jedino prije rata radio pancirne prsluke od keramike koji nisu predmet teksta, a navedenu municiju sa stručnjacima Pobjede radio je u vrijeme opsade Tešnja.

Fabrika filtera nije organizovala nikakvu vlastitu namjensku proizvodnju nego je, sa jednim brojem mašina i ljudi, ušla u Pobjedinu proizvodnju (usput, uz velike otpore direktora koji nije htio ništa raditi bez plaćanja).

Stavljati Pobjedinu proizvodnju, uz svako uvažavanje, u isti rang sa Slogom, Ukusom, pa i onih sa ozbiljnijim proizvodima – nije pravedno. Značajni kooperanti Pobjede bili su Napredak, Alatnica Katić i Natron iz Maglaja. Jedina fabrika koja je osim Pobjede radila municiju i dolazila u kontakt sa eksplozivivnim materijama je Enker u vrijeme okruženja.

  1. U knjizi piše: „FAD (Fabrika autodijelova Jelah – dala je značajan doprinos obradi odlivaka za granate svih kalibara koje su finalizirane u Pobjedi.“ To je apsolutno netačno. Fad je dislocirao kapacitete u Zenicu i Žepče (žepačke kapacitete oduzeo je HVO i prosijedio u Hrvatsku) i radio mašinsku obradu za dislocirani SPS iz Viteza.

  1. Nije tačno da je Pobjeda prije rata radila kumulativnu tromblonsku minu. Pobjeda je bila rezervni kapacitet za proizvodnju kumulativne tromblonske mine, i da bi to postala – uradila je probne komade i jednu seriju metalnih dijelova za kumulativnu tromblonsku minu koja je laborisana u Čačku gdje su i izvršena ispitivanja. Tačno je da je za te dijelove koje je radila imala dokumentaciju i materijal koji su poslužili da se konstruiše trenutna tromblonska mina i počne sa serijom, jer je bilo nešto i istih dijelova, ali su preostali bili veoma složeni (rekonstruisani upaljač).

Međutim, ono što posebno izaziva nezadovoljstvo jeste sam tekst (konsultovao sam i kolege koji su bili u prvoj ekipi Pobjedine namjenske i koji se slažu sa ovom mojom ocjenom). Neki ratni komadanti već više od dvadeset godina potcjenjuju nas i omalovažavaju.

Kada sam radio tekst za knjigu Treći korpus, on je uvažen samo u uvodnom dijelu gdje se govori o prilikama predratne namjenske proizvodnje u BiH i Ze-do kantonu, ali ne i o tvornicama koje su radile u ratu, pa i danas imam problem sa ljudima iz Maglaja, Zenice i Visokog, jer su uvršteni samo Pobjeda i BNT, a oni smatraju da sam ja autor tog teksta. Da ne spominjem da je jedini nagrađeni radnik Enes Galijašević, koji potiče iz namjenske proizvodnje, svjesno ili nesvjesno izostavljen iz ove knjige.

U knjizi Rat za mali „Teheran“ (koja je roman, dakle književno, a ne historijsko djelo), međutim, spominju se imena i prezimena učesnika stvarnih događaja, pa ih moram gledati i kao historijske:

…Ta proizvodnja je nazvana „namjenskom“, a činili su je vrsni majstori…, počele su redovno pristizati granate na kojima je pisalo „Pobjeda“… Stručnjak za osvajanje i proizvodnju minobacačkih i tenkovskih granata bio je iz Pobjede, ubrzo je svaki od boraca izgovarao ime Enesa Galijaševića… Enes je na kraju sa Pobjedinim majstorima i svojim timom, uspješno usvojio i na linije odbrane odaslao i naše sopstvene ručne bombe (!?).

Ne bih komentarisao, samo predlažem da pročitate tekst iz Almanaha, u kojem se govori i o nemjerljivoj Enesovoj ulozi, ali ne na ovim poslovima.

Autoru knjige Rat za mali „Teheran“ se i ne čudim, jer nismo imali direktan kontakt, ali zaista me čude drugi komadanti koji su od samog početka u toku i čak su, u ime Prve tešanjske brigade Armije RBiH, učestvovali u probama i odobravali korištenje mina 120. Svakako su kompetentni da kažu šta su im te prve mine značile u septembarskoj ofanzivi na maglajskom ratištu.

U javnim istupima raznim prigodama uvijek bi se spomenula namjenska i onda nabrojale sve tešanjske firme (ovdje moram izuzeti komadanta Cerovca, Šemsudina Mehmedovića – koji je jedini spominjao i imena, i ratnog Načelnika Fuada Šišića). Komadant Mustafa Cerovac je uvijek govorio da su osnovni stubovi odbrane ovih prostora: ostanak stanovništva, organizovana i osposobljena vojska i namjenska proizvodnja bojevih sredstava.

A kako je u knjizi opisana namjenska proizvodnja Pobjede?

  • U knjizi piše …tako je na primjer jedna grupa radnika samoincijativno počela razmatrati mogućnost proizvodnje sredstava namjenske proizvodnje…

Ako se kaže na primjer, onda znači da je takvih primjera bilo više. Međutim, takvih primjera nije bilo, ne samo u Pobjedi i Tešnju nego je to jedinstven primjer u cijeloj BiH. To su bili veoma sposobni i odlučni rukovodioci (direktor Razvoja, direktor kvaliteta, šef Razvoja i šef Proizvodnje) diplomirani mašinski inžinjeri, rukovodioci i patriote, a ne baš neka tamo „na primjer grupa radnika“. Samo da navedem primjer da su inžinjeri Pretisa, predratnog proizvođača minobacačkog i artiljerijskog programa, osvojili prve uzorke u decembru 1993. godine. Nisu nam vjerovali i mislili su da smo kupili dokumentaciju od nekog njihovog inžinjera. To sve govori.

Poslije 4. maja ova grupa i dalje nosi glavni dio posla, ali se u rad uključuju sve organizacione sredine, na čelu sa direktorom Husremovićem.

  • Tromblonima se daje najveći značaj, ali se ne spominju mine 81 mm, granate 76 mm za ZIS, i u opsadi osvojeni kumulativni projektil BST 82

  • U knjizi se nalazi i fotografija sa montaže, ispod koje piše:

– Detalj iz prozvodnje granata u Pobjedi, Adil Bukvić Hare (ne vide se na slici) Seid Krdžalić, Fuad Brka, Ibrahim Mehinović i Ćehajić Hamzalija.

Zaista ne znam kako ovo razumjeti. Pisati imena radnika koji se ne vide zaista je neozbiljno. Otkuda autor zna da su oni tamo iza…? Jer jedini dokument na koji se odaziva je Tešanjski almanah u kojem ima tekst o namjenskoj, a ove fotografije uopće nema. Na fotografiji se nalaze Adil Bukvić, ali i Ibrahim Mešinović i Ilija Šarić – koji se sasvim dobro vide.

  • Nakon posebnog nabrajanja firmi: Pobjeda, Enker, Napredak, Tvornica čarapa i Ukus – u posljednjem dijelu teksta piše:

Tokom Odbrambeno-oslobodilačkog rata za potrebe ratnih jedinica na tešanjskom bojištu funkcionisale su i mnogi drugi privredni subjekti sa raspoloživim kapacitetima kako društvenog tako i privatnog karaktera (Univerzal, Vemal, Doboj-putevi…).

Ne znam zašto su Doboj-putevi zadnji, ali zar u primjeru privatnih firmi ne bi trebala biti Alatnica Katić?

Proteklih godina konstantno se želi izmijeniti istina o organizaciji namjenske proizvodnje u Pobjedi, o njenim počecima i ulozi u odbrani ne samo tešanjskog kraja nego i cijele BiH. Treba imati na umu da je Pobjedina tehnička dokumentacija, uz neke manje izmjene, postala državna dokumentacija za mine 60, 82, 120, granatu 85, tenkovske projektile 100, 105 i granata 122 (naravno da to u knjizi nije konstatovano).

Prvo su se pojavili organizatori otpora iz Patriotske lige koji su ustvrdili da su oni preko direktora Mehmedalije Husremovića organizovali namjensku proizvodnju u Pobjedi, i to su objavili u tri referata na okruglom stolu koji je organizirao CKO. Drugi put je jedan od ratnih rukovodilaca u Pobjedi javno ustvrdio da je on sa Mehmedalijom Husremovićem organizovao namjensku proizvodnju u Pobjedi, što je apsolutno netačno. U ovoj knizi je „na primjer grupa radnika“ to uradila.

Jedini radnik namjenske proizvodnje koji je dobio ratno priznanje je Enes Galijašević – samo zato što je u trenutku pogibije bio po naredbi prebačen u vojnu jedinicu.

Iz literature koja je korištena o namjenskoj proizvodnji se mogao naći samo tekst u Tešanjskom almanahu, ali, prema tekstu, ne bih rekao da je korišten.

Inače, radnici namjesnke proizvodnje pretrpjeli su mnoge nepravde. Radnik namjenske proizvodnje je u ratu legalan cilj, a po odlukama ima sva prava kao i vojnik. Ali nije tako. Priznanje ratnog staža su dobili selektivno radnici prema poslu koji su radili. Tako da su mnogi ostali bez beneficiranog staža i nisu mogli otići sa biroa u penziju. U zakonu o prijevremenom penzionisanju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata u članu 4 navedeni su samo vojnici i policajci…

Radnici Pobjede su gađani avio bombama i svim artiljeriskim projektilima, pri čemu su sjedili na desetinama tona eksplozivnih materija. Svaka aktivnost neprijatelja počinjala je granatiranjem Pobjede, a svaka odmazda nakon poraza bila je, između ostalih ciljeva, usmjerena i na Pobjedine pogone.

Da li danas ima i jedan predstavnik namjenske proizvodnje u boračkim organizacijama? Da li autori ove knjige smatraju radnike namjenske borcima? Da li su spremni da im daju tretman ljudi koji u ratu imaju „prava vojnika“? Po sadržaju ove knjige – evidentno je da nisu.

Prvi zvaničnik koji je pozvao predstavnika Pobjedine namjenske proizvodnje na prijem za Dan Armije je Načelnik mr. Suad Huskić, i svaka mu čast na tome!

U proljeće 1993. godine Ekrem Deljkić je snimio film u kojem se, složit ćete se, nije moglo lagati. Treba pogledati taj film, i to – u ime istine!

About Husein Galijasevic

Komentariši