Tešanjski dnevnik 13-20.11.2017. godine

Prvi snijeg ove godine pao je 14.11. Nije se zadržavao na tlu. Temperatura nije silazila ispod nule. Cijelu sedmicu padala je sitna jesenska kiša. Prije nego što završim Dnevnik nedeljom oko 12 h sati odem do table na Gornjoj čariji da vidim da li je od jutra postavljena nova smrtovnica. Ove sedmice zatekoh dvije, a na jednoj Rifat Kiko Kantić. Rifata se sjećam kao aktivnog kulturnog i političkog radnika, ali prije svega kao komandanta odreda u ono prvo vrijeme kada je taj odred predstavljao jedinu organizovanu vojnu strukturu te veličine. Dvojica Kiki odoše iz Čaršije u kratkom vremenu.

Ministar Mensur Sinanović posjetio škole u Jablanici i Tešnju

Ministar obrazovanja kulture i sporta Vlade Ze-do kantona Mensur Jašarević sa domaćinima načelnikom Općine mr. Suadom Huskićem i pomoćnicom Načelnika Azrom Muslijom obišao je Osnovnu školu Gazi Ferhad-beg u Jablanici i OŠ Huso Hodžić u Tešnju. To su škole u kojima su izvršeni ili su u toku radovi u čijem finansiranju učestvuje i resorno ministarstvo.

U školi u Jablanici realizovan je projekat utopljavanja zgrade, u toku su radovi na izgradnji sportske dvorane. U OŠ Huso Hodžić izvršena je sancija mokrog čvora sportske dvorane.

Direktor Osmo Hurić i predsjednik ŠO Anis Demirović upoznali su Ministra sa završenim radovima na mokrom čvoru sportske hale, ali i sa radovima rekonstrukcije mokrih čvorova u zgradi škole i izmjene stolarije u jednom broju učionica (o čemu sam pisao u Dnevniku) čije radove su finansirali tešanjske firme, roditelji, škola i Općina. Posao nije završen jer su preostala stolarija (za 12 učionica) i zidovi u veoma lošem stanju (traju još od momenta izgradnje objekta 1963. godine).

S lijeva: Jasna Mularifović nastavnica, Osmo Hurić, Azra Muslija, Mensur Sinanović, Anis Demirović, mr. Suad Huskić

Prezentiran je projekat utopljavanja i komunikacija sa međunarodnim imstitucijama kao potencijalnim finansijerima. Prezentirana su i potrebna sredstva za preostale radove izmjene stolarije.

Punu podršku ovim projektima iznio je i Načelnik i iskazao spremnost učešća i Općine, kao i do sada, u ovakvim projektima.

Imao sam priliku da prisustvujem razgovorima nosioca funkcija i državnih službenika i moram priznati da sam bio veoma prijatno iznenađen koliko su svi učesnici upoznati u detaljima sa problematikom, ali i sa mogućnostima rješavanja. U principu se u ovakvim razgovorima prikazuje sirotinjsko stanje i potreba da viši nivoi vlasti dodijele novac bez projekta i alternativnih rješenja, a ovdje to izgledalo sasvim drugačije.

Tonko Rajkovača stekao zvanje doktora nauka

Ovih dana nema sretnijih i ponosnijih roditelja od Marka i Marije Rajkovača iz Zvečaja jer je sin Tonko stekao zvanje doktora nauka.Radosni smo i mi, prijatelji njegovi i njegove porodice, a vjerujem da su ponosni i sugrađani jer je Tonko napravio u svojoj struci vrhunsku karijeru.

Doktorsku disertaciju pod nazivom Infrastrukturni okviri in razvojne perspektive preventivne arheologije v Bosna in Hercegovina ter Srbija na Filozofskom fakultetu odbranio je na Filozofskom fakultetuUniverziteta u Ljubljani.

Kada sam u jednom razgovoru pitao Tonku zašto arhelogija on mi je odgovorio:

Ipak sam ja rođen i odrastao ispod ovih zidina, verao se po Gradini sa dečijom maštom i uvijek me kopkalo: šta je to, odakle je došlo, a onda kada sebi u glavi smišljaš igru povezuješ sa tim maštarijama. Tako sam vremenom stekao izrazitiji odnos prema, iskoristit ću engleski izraz ” humaniti”, nego prema materijalnoj sferi. I danas mislim da sam donio pravu odluku. Ljudi i danas kažu da neće poslati dijete na arheologiju jer neće imati od čega da žive. Ja ću recimo svog sina trenirati da bude arheolog. Mislim da nije važno od čega ćeš da živiš nego kako živiš i jesi li zadovoljan stim kako živiš. Važnije je tvoje psihološko stanje i odgovor šta je život. Kada izgradiš takav jedan balans prema životu sve ostalo ne pada ti teško.

Tonko Rajkovača je završio Gimnaziju u Tešnju, a potom i Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu gdje je stekao diplomu arheologa.

Nakon sticanja diplome arheologa radi kao konsultant Centra za arheološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu, zatim kao kustos Narodnog univerziteta u Tešnju, kustos za praistorijsku zbirku Muzej rudarstva i industrije u Boru.

Radio je nekoliko sezona u Grčkoj, zatim nešto malo po Njemačkoj da bi kasnije završio sa internacionalnim ekipama po našoj državi. Radio je tri mjeseca sa američkom ekipom i poznatim stručnjakom Hejsom u Hercegovini, koji su mu otvorili neke nove, moderne, poglede na arheologiju u odnosu na stereotipnu kakva je vladala na prostoru bivše Jugoslavije. Radeći sa strancima osjetio je potrebu da u potpunosti ovlada Engleskim jezikom. Odlazi u London i tamo radi kao visokokvalifikovani kuhar, nastojeći stvoriti i ušteđevinu od 15000 £ za magistarski rad na čuvenom Kembridžu. Na Kembridžu dobiva zaposlenje i radi na sljedećim radnim mjestima: Arheolog Centar za arheoloska istrazivanja (Cambridge Archaeological Unit) Univerzitet u Kembridzu, Arheolog Supervizor Centar za arheološkaistrazivanja (Cambridge Archaeological Unit), Univerzitet u Kembridžu, Viši straživač- laboratorijski tehničar, Geoarheološka laboratorija (Mc Burney Geoarchaeology Laboratory) Univerziteta u Kembridžu.

Puno prostora bi zauzo tekst koji bi obuhvatio sva terenska istraživanja, pa ću navesti samo neka:BiH (Sjeverna Bosna, Badanj, Trebačko brdo, stari Grad i potkapina na Gradini Tešanj), Srbija (Bor, Majdanpek, Jagodina, Gamzigrad, Zaječar), Crna Gora (Ulcinj, Podgorica, kanjon Čehotine).

Autor je Kratkog arheološkog priručnika, a u pripremi je štampanje Srednji paolit Srednje Bosne.

Oženjen je i ima dva sina.

Tonko je davno otišao iz Tešnja, ali je u srcu ostao Tešnjak.

Arheološka iskopavanja u Hrvatinovićima

Tešanj je prava arheološka bašta. Zadnja iskopavanja na lokalitetu Griča (uža lokacija Šećerova glava) u Hrvatinovićima to pokazuju.

Pokretač procesa istraživanja je Muzej Tešanj, a istraživanja vodi arheolog iz Muzeja Doboj mr. Aleksandar Jašarević. Muzej Tešanj je pribavio saglasnost resornog Federalnog ministarstva, potrebne dokumente iz katastra općine saglasnost vlasnika zemljišta i novac potreban za istraživanje.

Radovi su počeli krajem juna i trajali 7-8 dana, a sada su ponovo rađene 4 sonde, tri na vrhu Griča i jedna ispod male potkapine u podnožju koja je i najbogatija nalazima.

U tim prvim radovima učestvovao je volonterski i entuzijasta, tada nezaposleni, prof. Ago Mujkanović pa sam od njega redovno informisan o nalazima. Posebno je bio zanimljiv nalaz keramičke posude ćupa (pitos) većih dimenzija u koju su stavljane žitarice (pronađene su 2/3 posude) koja je visoka oko 70 cm i po procjenama arheologa stara je 2800 do 3000 godina. Informaciju o sadašnjim nalazima i fotografije dobio sam od Ernada Prnjavorca, direktora Muzeja.

Dijelovi keramike pronađeni ispod Šećerove Glave

Keramička posuda stara 2800-3000 godina, iza arheolog mr. Aleksandar Jašarević

Firme Integra BiH, KPM BiH d.o.o i Comex d.o.o zajedničkom saradnjom uradili “pametne” mašine za MANN+HUMMEL BA.

Pored Metaltehnike inovativne uređaje koji obezbjeđuju veći nivo automatizacije u proizvodnim procesima Mann und Hummela BA, sa kojima me je upoznao direktor Galijašević prilikom posjete, rade zajednički i firme Integra BiH, KPM BiH d.o.o. Jelah Polje i Comex d.o.o. Tešanj. Svaka od navedenih firmi ima svoju specijalnost.

Vlasnik firme Integra BiH je Suad Ramić. Nakon sticanja diplome na Mašinskom fakultetu, kao stipendista, zapošljava se kratko u Pobjedi jer je u to vrijeme počeo sa radom FAD Jelah gdje prelazi da bi obavljao poslove rukovodioca Službe održavanja. Nakon toga obavlja dužnosti tehničkog direktora i direktora. FAD napušta 2010. godine i osniva projektantsku firmu Integra BiH koja se osim projektovanja bavi i konsaltingom.

Vlasnik firme KPM BiH d.o.o. je Amir Kurdić. Radio je u Pobjedi (Fabrika mašina i alata) kao strugar, da bi 1999. godine otvorio zanatsku radionicu Metalka. Od 2004. godine ima registrovanu firmu KPM BiH d.o.o. u Jelah Polju koja se bavi izradom svih vrsta metalnih dijelova najvećim dijelom za auto industriju. Raspolaže savremenim CNC mašinama i zapošljava preko trideset radnika.

Amir Kurdić i Suad Ramić u pogonu KPM BiH

Vlasnik firme Comex d.o.o. je Elmir Galijašević diplomirani inžinjer elektrotehnike. Više podataka o Comexu nisam pribavio, ali se sjećam Elmirovog početka rada u Pobjedi kao elektroinžinjera. Veoma kratko je radio jer se radi o veoma talentovanom individualcu koji nije imao prostora da se pronađe u kolektivnom poslu održavanja mašina, pa se rano okrenuo privatnom poduzetništvu. Danas su širom BiH koriste njegova rješenja automatizacije. Imao sam priliku posjetiti i njegove kapacitete proizvodnje električne energije sa foto ćelijama u Sejmen Polju. Njegove kolege Suad i Amir me upoznaše da je uveo i automatizaciju u nove kapacitete foto ćelija koje se programirano zaokreću prema kretanju sunca. Nisam stigao otići sa Elmirom pa sam sam otišao napraviti fotografiju.

Foto ćelije na Elmirovom porodičnom imanju, ispred nova izvedba

Ova ekipa je projektovala i proizvela fleksibilni CNC uređaj za štancanje i ulaganje različitih dimenzija ljepak folija za uloške filtera.

Ovakvi potencijali naših ljudi sigurno nisu u potpunosti iskorišteni, a ni predstavljeni javnosti. Ja se nadam da će idućeg Sajma privrede biti predstvaljene i ove mogučnosti uz jedan štand sa banerom i filmom koji prikazuje rad mašina (ili u okviru Udruženja privrednika ili Razvojne agencije). Pored Mann und Hummela BAsve druge firme koje imaju serijsku proizvodnju mogu potražiti rješenja kod ovakvih firmi.

Razgovarajući sa Amirom i Suadom prošao sam kroz pogon KPM-a i zapazi nedavno instalisanu liniju za montažu ventila filtera u poklopac koja koje korsiti Mann und Hummel BA.

Umro Rifat Kantić Kiko

Rifat Kantić Kiko rođen je 1943. godine u Tuzli. Osnovnu školu završio je u Tešnju, Učiteljsku u Tuzli, a Višu upravnu u Sarajevu. Radni vijek proveo je u Tešnju, obavljajući razne dužnosti, a najviše je bio vezan za kulturu i umjetnost. Posebno se isticao angažmanom na zaštiti i obnovi spomeničke baštine, te kao režiser brojnih predstava za koje je tešanjsko pozorište nagrađivano na bh. festivalima amaterskih pozorišta.

Od početka je uključen u oslobodilačko-odbrambeni rat 1992-1995. i obavljao je značajne dužnosti. Bio je komandant Manevarskog odreda TO Tešanj (čija je organizacijsko-formacijska struktura prenesena sa predratne, a Kantić je bio rezrvni pješadijski oficir), Komadant regrutnog centra u Tešnju i pomoćnik komadanta 374. brigade, 67. divizije u okviru III korpusa Armije RBiH.

Od 1996. do odlaska u penziju 2001. godine bio je rukovodilac Odjeljenja za zaštitu spomenika i muzejsku djelatnost u Centru za kulturu i obrazovanje. Povremeno je objavljivao prozu, poeziju i publicističke tekstove. Objavio je knjige Talia 135 godina u Tešnju (2000) i Ponešto o Tešnju i njegovim ljudima (2008), a priredio još dvije: Mehmed Meho Bajraktarević (1997) i Mustafa Deljkić, prvi tešanjski fotograf (1999).

Dobitnik je brojnih nagrada za stručni i društveni rad, među kojima su Orden zasluga za narod sa srebrenim vijencem (1978) i Septembarska povelja Općine Tešanj (1983).

Stare fotografije

Stoje s lijeva: Hedija Mujanović, Sabiha Mulabećirović, Bahra Kahvić, Ankica Božić, dr. Nikola Ljahov, Smajo Smailbegović, dr. Tomić, Huso Ireiz, Sadeta Zeničanin, Izo (zubotehničar)

Čuče:Huso Merdić, Jelena Isakov, Tahira Terzić Hodžić, Zulejha Pašalić, Edhem Hundur i Šahza Hadžimujić (Bajraktarević)

Identifikacija Šahza Bajraktarević.

Na fotografiji su medicinski radnici i aktivisti Crvenog krsta.

Dr. Nikola Ljahov je dugo vremena bio jedini ljekar u Tešnju. Rođen je 1906. godine u Astrahanu, SSSR. Otac je bio advokat, a majka ljekar. Nakon završenog prvog razreda Gimnazije sa majkom je preselio u Stavropolj gdje je nastavio školovanje. Poslije smrti majke primnjen je u internat u Novo Čarskalo odakle je zajedno sa internatom prebačen u Egipat. U Egiptu, zatim Istambulu završava Gimnaziju, odakle dolazi u Beograd i 1932. godine i završava Medicinski fakultet.Radio je Beogradu na Klinici za unutrašnje bolesti, zatim u okolini Maribora i Beloj Crkvi. Poslije je raspoređen u Vrhbosansku banovinu kao Banovinski ljekar. Od 1941-1943. godine radi kao Banovinski ljekar u Žirovcu, a zatim kao Sreski ljekar u Posušju. Pozvan je kao ljekar u Hrvatsko domobranstvo, a zatim do sredine 1944. godine radi u Rumi odakle je došao u Tešanj gdje je bio Sreski ljekar. Iz Tešnja odlazi u redove NOV gdje je obavljao poslove sanitetskog referenta u prnjavorskoj oblasti, a potom je prešao u redove 28. Slavonske udarne brigade gdje postavljen za upravnika Divizijske poljskebolnice. Učestvovao je i u borbama za oslobođenje Beograda, zatim borbama oko Bijeljine, Brčkog, Doboja, Bosanske Kostajnice, Petrinje i Zagreba. Nakon demobilizacije krajem 1945. godine dobrovoljno dolazi u Tešanj, gdje se već nalazila supruga Varvara (Zaharova iz Kijeva) sa kćerkom Irinom gdje je postavljen za Sreskog sanitetskog referenta. U Tešnju je dugo bio jedini ljekar. Odazivao se pacijentima i obilazio ih kod kuća.Penzionisan je sedmdesetih godina prošlog vijeka. Sahranjen je u pravoslavnom groblju u Tešnju. (Iz knjige Rifata Kantića:Ponešto o Tešnju i njegovimljudima)

Sa otvaranja Doma kulture 25.5.1980. godine

U prvom redu s lijeva: Salih Sarić raniji predsjednik Općtine, Safet Hadžihasić, Nisim Albahari tešanjski narodni heroj iz Drugog svjetskog rata

Iza se mogu vidjeti s lijeva: Rusmir Bešlagić sa suprugom Minom, Bešo Muhamed, Omer Dolamić sa suprugom Milom i Desa Simić.

Čovjek koji je zaslužan za izgradnju Doma kulture je Safet Hadžihasić. On je darovao 27,840 kg zlata za njegovu izgradnju. Radilo se o 23 vrste zlatnika kao što su dukati (šorvani), austrougarske krune, napoleondorii drugi zlatnici iz kovnica u Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj, Italiji, Rumuniji, Turskoj, Engleskoj i drugim zemljama. Ugovor o darivanju je sačinjen 1975. godine između Skupštine opštine Tešanj i Safeta Hadžihasića.

Safet Hadžihasić je rođen 1922. godine. Imao je svoju krojačku radnju u Tešnju u kojoj je veoma uspješno proizvodio kožne jakne koje su pedesetih i šezdesetih godina bile na cijeni, posebno dolaskom vespi na ove prostore. Skromno je živio sa majkom u kući u Tešnju, a bližih rođaka nije ni imao. Zanat je naučio kod djeda, oca očeve majke. Krojačkim zanatom počeo se baviti 1944. godine radeći u partizanskoj radionici, a zatim je unio svoje dvije mašine sa još jednim krojačem u zadrugu 29 novembar. Čim se ukazala prilika napustio je zadrugu i među prvima u Tešnju osnovao svoju privatnu krojačku radnju. Vještine krojačkog zanata kože usavršavao je u Inđiji. Od zarade je počeo kupovati zlatnike i to mu je postala opsesija. Administartivni proces stavljanja doniranog zlata u funkciju izgradnje bio je složen, ali je uspješno završen. Uz sredstva Zajednice za kulturu i Skupštine u Tešnju u iznosu od 5 953 887 dinara koja su obezbjeđena samodoprinosom građana i udruživanjem sredstava privrednih organizacija-donatora (kojih pored Hadžihasića je bilo 34) urađena je prva faza. Projekat je uradio Plan Sarajevo. Bilo je puno, medijskih i drugih zlonamjernih komentara, vezujući porijeklo zlata za Ademagu Mešića. U drugoj fazi utrošena su sredstva od 12 945 481,40 dinara. Iz sredstava koja su dobivena prodajom zlata otplačen je kredit. Da nije bilo poklona Safeta Hadžihasića sigurno ne bi bilo ni ovog reprezentativnog objekta.

(Iz knjige Alije Galijaševića Na tragovima tešanjske prošlosti)

Sa table na Gornjoj čaršiji