Istrajnost negiranja zla

“Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više!
Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri šute.”
Meša Selimović

Nirnberški proces je proveden od 19. decembra 1945. godine do 15. oktobtra 1946. godine. Njemačkim socijalnacionalitstima (23 ključna aktera) je presuđeno za svega 300 dana. Na smrt je osuđeno njih 12, doživotni zatvor trojica, 20 godina zatvora dvojica, 15 godina zatvora – jedan, 10 godina zatvora – jedan, trojica su oslobođena krivnje, jedan je izvršio samoubistvo a jedan nije bio sposoban za suđenje.

Haški proces za zločine na području Bosne i Hercegovine je započeo optužnicom od 25.07.1995. godine Ratku Mladiću a konačna drugostepena presuda je izrečena 08. juna 2021. godine. Trajalo je 9450 dana ili 25,9 godina što je 31,5 puta duže od Nirnberškog procesa. Vrijeme proteklo između početka ova dva procesa je 50 godina, a vrijeme proteklo između završetka ova dva procesa je 75 godina. Velike su to promjene. U ovom haškom procesu suđeno je mnogima, a najbrojniji među optuženima i osuđenima su oni koji su formirali RS. Njih 14 iz samog političkog i vojnog vrha je dobilo šest doživotnih zatvora, a preostalih osam ukupno 233 godine zatvora. Veliki broj aktuelnih političara RS-e te činjenice interpretira kao pristrasnost Suda i utvrđivanje nesrazmjerne krivnje “jednoj strani”. Ti isti političari, ali ne samo političari, nisu pokazali spremnost da pogledaju dokaze i da priznaju (ono što sigurno već sami znaju) da je i količina počinjenog zločina bila nesrazmjerna upravo s te “strane”. A ako neće da prihvate dokaze jer ne žele, onda to znači da ne žele mir i dobro je da se to nesumnjivo znade.

Nirnberški proces je imao samo dvije strane: pobjednici i poraženi, antifašisti i fašisti. Svijet je nekako bio jedinstveno podijeljen. Niko nije bio na strani fašista. Njemačka je dovedena pred zid i bukvalno natjerana da krene novim putem a Nijemci su pokazali snagu da idu tim putem. Svijet je krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća interesno znatno drugačije podijeljen. Haški proces je imao više strana: oni koji su dokazivali šta se dogodilo u Bosni i Hercegovini, oni koji su optuženi za zločine i genocid, oni koji su osporavali to što se dogodilo bez obzira na dokaze, oni koji su podržavali one koji su dokazivali šta se dogodilo i one koji su podražavali one koji su osporavali to što se dogodilo. Većina, velika većina, bar u sudnici, je bila na strani činjenica. Preko 60 različitih sudija je konstatovalo da se radilo o genocidu naspram dvoje koji to nisu tako ocjenili. Tolika količina dokaznog materijala i neposrednih svjedoka je jednostavno sama po sebi, bar iz daleka, osvjetljava istinu o onome što se dogodilo. Posljednji pravomoćno presuđeni, komandant Vojske RS-e Ratko Mladić, je rekao političkom rukovodstvu tada samoproglašene RS Bosne i Hercegovine šta će se dogoditi još 1992. godine, nakon što su mu oni izložili svoj plan: “Ljudi moji pa to je genocid.” I u stenogramu nedvosmisleno stoji da Ratko Mladić nije brinuo zbog toga, zbog toga što će trebati počiniti genocid, nego je brinuo kako objasniti međunarodnoj zajednici da se to ne dešava, dakle kako lagati.

Sada je istina o tome sudski verificirana, na nivou međunarodne zajednice. I sada to negirati, osporavati, izvrtati na stotine načina nije ništa drugo nego nastavak sukoba. To je nastojanje koje pravi inverziju krivnje kao što bi po nekima nana Fata Orlović trebala biti kriva jer je nelegalno izgrađena crkva u njenoj avliji, dok je ona bila protjerena a dio familije pobijen, sada srušena kao posljedica dugogodišnje mirne, civilizacijske, pravne borbe nane Fate Orlović. Oni koji su ubijali i otimali tuđe, gradili na tuđem (čak crkvu) nisu našli snage da priznaju kako je to bilo pogrešno, kako to ne dolikuje ljudima na kraju 20. i početku 21. stoljeća. Oni koji slijede logiku da je sve dozvoljeno protiv drugog i drugačijeg, da nema kajanja, da nema krivnje, oni čak još i prijete. Oni nisu samo slijepi nego su prilično blesavi. Kako ne vide da u Bosni i Hercegovini, pa i na Balkanu, niko nikog više ne može uplašiti. Toliko je zla nedavno proizvedeno, i toliko zla su mnogi ipak preživjeli da je njima prijetiti besmisleno.

Osim što je to iznova opomena braniteljima Bosne i Hercegovine da moraju ostati svjesni s kim imaju posla kao što su svjesni da ipak nisu svi isti. Kada god Milorad Dodik kaže da će provesti neki referndum protiv Bosne i Hercegovine to je uzbuna za branitelje Bosne i Hercegovine. Kada god Milorad Dodik kaže da je Bosna i Hercegovina nemoguća država (a upravo je on čini takvom) to je uzbuna za branitelje Bosne i Hercegovine. Kada god Milorad Dodik kaže da treba jačati entitesku granicu to je uzbuna za branitelje Bosne i Hercegovine. Pa nekada pomislim da od Milorada Dodika ipak ima koristi jer bi se mnogi uspavali.

O Fuad Sisic

Fuad ŠIŠIĆ rođen je 20.06.1960. godine u Raduši (Tešanj), od oca Mehe Hadžimehić-Šišić i majke Nure, rođene Pobrić. Osnovnu školu, kao i Gimnaziju, završio je u Tešnju a zatim i studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu 1984. godine.

Radni vijek je započeo u Unico filter početkom 1984. godine. Uz rad predaje stručne predmete u srednjim školama u Tešnju. Početkom aprila 1992. godine angažuje se u odbrani na različitim dužnostima da bi u julu 1994. godine izabran za Prijelaznog općinskog načelnika u Tešnju, a zatim 1997. godine i za Općinskog načelnika. U firmu Unico filter (kasnije MHBA) se vraća krajem 2000. godine i ostaje do 2008. godine u privredi. Krajem 2008. godine je izabran ponovo na poziciju Općinskog načelnika a 2012. godine i na poziciju Predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U MHBA se vraća 2013. godine i ostaje do kraja 2016. godine. Od početka 2017. godine radi u privatnoj kompaniji SARAČEVIĆ, Tešanj.

Kroz neformalno obrazovanje prošao je edukaciju prodajnih vještina (USAID, MANN+HUMMEL), organizacijskih vještina (ADIŽES, Novi Sad), rukovodnih i menadžerskih vještina (CRESOM, Kalifornija; MANN+HUMMEL). Pohađao je mnoge edukacije u Bosni i Hercegovini i okruženju, kao i online edukacije. Bavi se pitanjima uloge rukovodstva i organizacijske transformacije uz elektronsku podršku, postavljanjem ciljeva, donošenjem odluka i korištenjem neophodnih menadžerskih alata.

Uz profesionalni rad je istovremeno obavljao niz drugih političkih, privrednih i društvenih poslova. Dobitnik je mnogih priznanja, a najznačajnija su: Lokalni lider desteljeća (Liga humanista), Najnačelnik (2011. godine), Plaketa Općine Tešanj (2015. godine).

Objavljene knjige:

- Početnica na računarima (1999),
- Reinženjering poslovnih procesa (2001),
- Rukovođenje (2003),
- Menadžerske vještine (2005),
- Nije kriv (2007),
- Rukovodni i menadžerski alati (2011),
- Organizacija (2013),
- Srcem i sredinom (2020)


Tešanj, 11.09.2020

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *