TESANJ.NET stranica grada
Iskrivivši neobičnu riječ, brzopleti novinar me tako
zapisao, pa Handura ostah i poslije života. A u mom
se rodovskom imenu naslućuje dramatična historija
nesretnog naroda. I nije tog prezimena nigdje van
ovoga grada; Ugričića ima na raznim stranama po
slavenskom jugu, isto tako Ugrinića, Ugrina također.
Brojniji su od nas mnogo, ali svi su oni pravoslavci
ili katolici, a jedino mi nismo kršćani.
Potomci smo muslimana što stigoše prije više od tri
vijeka iz rusaga ugarskoga, nakon što je osmanlijska
vojska hametice potučena na sjevernim frontovima.
A kako je zbjeg naših predaka baš tu izbasao i koliko
ljudi u njemu tad bješe – to nismo doznali, ali za nas
ovaj gradić locus sacer postao je kroz stoljeća. Ni
sjećanje na raniju prošlost nismo očuvali, pa, kao da
ovdje su nam i korijeni, vlastiti smo život sa udesom
mjesta neraskidivo vezali.
Mijenjalo se vrijeme, ali mi smo uvijek ostajali isti,
uvjereni da je neponovljiv i genius loci, te da njegov
je opstanak o nama ovisan i do samog konca svijeta.
To groteskno osjećanje duh je svakog od nas kobno
zarobilo: umislivši da smo jedini čuvari sudbonosne
tajne, bdjesmo nad njom danonoćno; na svaku novinu
motrili smo poprijeko, sa prijetnjom u mrkome oku.
Postali smo, tako, mrzovoljni trajno, familija koje
mještani se klone, jer smatraju da smo mi presudno
krivi za otužnu apatiju i beznadnu učmalost kasabe.
U mome slučaju, ta mistična opsesija na posebno
bizaran se način odrazila. Slikar bijah, sigurnoga
kista, no prizori iz mog svijeta nisu obzor grada
prelazili. Drukčiju sam scenu počinjao stotinama
puta, ali ruka bi se neumitno priklanjala nekoj od
gradskih veduta, samo za nijansu od prethodnih
različitoj. Oblijetao sam, u stvari, oko nepojamne
jezgre, kogniciji nedohvatnog ishodišta sveopćosti.
Svoja platna u parku sam i po ulicama ostavljao;
kiše su im boju ispirale, cijepali ih i vitlali zrakom
vjetri, pržilo ih sunce, nagrizali su ih i pišali psi po
njima, gazili ih prolaznici i kršili automobili, no ja
bijah zadovoljan, jer sam vjerovao: ko je jedno od
njih pogledao – sve ih je vidio, jer je uvijek sve
u jednom, a jedno je vječito u svemu.
I sad, kada opet sam ovamo, iznova u stanju što
je svemu prethodilo, zapitan sam: jesam li sanjao
to o čemu ovdje zborim…? I dobro je, mislim, ako
ničeg od tog nikad nije bilo, jer bi ovaploćen život
predstavljao poraz u besmislu. Ako se i sa mnom
tako dogodilo, onda nije čudno što sam neprestano
bio u potrazi za znacima tobožnjega vanvremenog
svijeta.
A ako bih sada poželio mudrost suštu za živoga da
izlučim, stala bi u ove jednostavne riječi: zabluda
je uzvišeno; sviknite se na epsku banalnost, u njoj
uživajte.
