TESANJ.NET stranica grada
Tužni susret i tužno sjećanje
Kada sam bio domaćin kolegama maturantima moje Srednje tehničke škole iz Tuzle jedan školski drug nije mogao doći jer je bi bolestan. Pošto živi u Lukavcu, a ja išao na kontrolu u Centar za srce u Tuzlu, odlučih da ga nazovem i da negdje popijemo kafu.
Kakva kafa, Smajo me povede u stan, a supruga Džemila napravila gostinski ručak kome je bilo teško odoljeti i ako je za moje navike vrijeme ručka bilo puno kasnije.
Smail Biković i supruga Džemila su roditelji Almira, koji je poginuo radeći kao vatrogasac u misiji u Avganistanu. Ta vijest je bila udarna kod svih pisanih i elektronskih medija u BiH prije tri godine. Almir je imao 32 godine i bio jedinac kod roditelja.
Tuga u kući. Mati svako jutro ide na mezar, osmijeh je napustio ove ljude, a zamijenile ga majčine suze, dok se otac onako skrhan trudio da ne iskazuje svoju bol suzama. Dok mi je pokazivao Almirov trosoban stan do njegovih vrata koji je potpuno i prelijepo opremljen, Smajo iz džepa izvadi i nitroglicerin. Uzbuđenje je veliko dok mi pokazuje Almirov vatrogasni šljem koji su donijele njegove kolege.
Kada mužu umre žena on je udovac, a supruzi muž ona je udovica, a kada dijete izgubi roditelja ono je siroče, a kada roditelji izgube dijete onda imena za njih nema. Valjda za takvu tugu se i ne može dati ime.
I mi smo u Tešnju imali tužnih slučajeva od iznenadne smrti u nekoj nesreći. Sjetih se jednog takvog. Senad Livnjak je na dan svadbe poginuo u saobraćajnoj nesreći. Vodio je samoposlugu na Gornjoj čaršiji, branio u Tošku. To je bilo samo nekoliko sati prije nego što je u hotelu trebalo da počne svadbeno veselje.
Senad je otišao da donese neke namirnice za kuću i tragično nastradao u Rudanci baš tamo gdje se prolazi ispod željezničke pruge.
Bilo je to 16.06.1977. godine kada je Senad imao 24 godine. Umjesto radosti nastala je neopisiva tuga cijelog Tešnja. Otac Adem, mati Mina, brat Sejo, sestra Sadeta, ali i cijeli Tešanj bili su šokirani i u neopisivoj tuzi. Sutra dan neviđena dženaza.
Senad Livnjak
Multietničko groblje
Kada smo imali matursko druženje jedan od školskih u šali reče da on pripada avlijanerima. Obrazloženje je, da u ovoj zemlji žive rase kao kod pasa Dobermeni, Rotvajleri i Vučijaci, a pošto je on produkt miješanja rasa onda mu ostaje da bude avlijaner i da nigdje ne pripada.
Neki dan me nazva prijatelj (po Slobinom avlijaner) i zamoli da vidim dokle je došlo sa nastojanjima općine da formira multinacionalno groblje kojim ne bi upravljale vjerske zajednice i gdje bi po želji mogli da se sahranjuju svi građani bez obzira na njihova vjerska uvjerenja i vjersku pripadnosti.
Groblja pripadaju vjerskoj zajednici i tamo se mogu ukopati samo po vjerskim propisima.
Jedan broj porodica u Tešnju je zbog toga imao puno problema pa su se morala mijenjati i imena i obavljati vjerski obredi i onim koji za života to nisu željeli.
Drugo rješenje je bilo kod mješovitih brakova da se svako ukopa u groblje naroda kome pripada.
Moji rođaci iz Sarajeva koji su ateisti i koji su od osamdesetih godina prošlog vijeka plaćali zakup placa nisu se mogli ukopati u porodično groblje. Nakon peripetija koje su stigle i do IZ u Sarajevu nađeno je kompromisno rješenje. U haremu džamije je klanjana dženaza, a na mezaru obavljena ateistička sahrana.
Znao sam da je općinska administracija pokrenula aktivnosti na obezbjeđenju zemljišta i raspisala tender za instituciju koja bi se bavila poslovima sahrane i održavanja groblja. Na moj E-mail načelnik mr. Huskić mi odgovori da se na raspisani tender niko nije prijavio ko ispunjava zakonske uslove. Smatara da ponavljanje tendera ne bi dalo rezultat, pa ispituje mogućnost proširenja djelatnosti JP RAD i finasnijske aspekte ovakvog rješenja.
Lijepo bi bilo da se nađe rješenje. Zaista je neprihvatljivo da u vrijeme ljudskih sloboda kada se u nekim evropskim državama ozakonjuju gej brakovi, neki naši građani ne mogu ni da se sahrane onako kako to oni za svog života žele.
Tešnjaci na fudbalskoj utakmici Latvija-BiH
Fudbalska reprezentacija naše zemlje je izgleda jedina državna institucija koja nam donosi zadovoljstvo i radost. Bosanci i Hercegovci iz cijelog svijeta prate našu fudbalsku reprezentaciju i na njenim dalekim gostovanja. Reporter TV Face, koja je prenosila utakmicu, objavi da je na stadionu u Latviji dvije trečine naših navijača. U Muhinoj pekari sretoh Amela Saračevića koji je bio na utakmici, a Omer Pobrić mi saopšti da su osim Amela bila još trojica Tešnjaka. Krenuli su automobilom do Rige koja je udaljena oko 1960 km. Pored Amela to su Edin Mujčić Peci, Admir Brkić i Amer Jašić. Vrijedilo je. Naši reprezentativci su bili odlični i odnijeli pobjedu sa 5:0.
Trenutak prije nego što je Medunjanin dao fenimenalan gol
Stare slike
S lijeva na desno:
Sajda Hundur, Branka Aličehajić, Ismeta Sarić,Tima Kerić-Galijašević, Zulejha Brkić, Zlata Mehinagić, Bihka Morankić-Perić, Mensa Handžić, Zulejha Terzić-Hadžiselimović, Esma Smailbegović, Emina Kahvić-Ajanović i Aiša Ramović.
Fotografija je nastala prilikom snimanja dokumentarnog filma dr. Muhidina Aličehajića „Svadba“. Mlada je bila Bihka Morankić, a prikazani su običaji tradicionalne svadbe kod Bošnjaka (knja i dr.).
Sa table na Gornjoj čaršiji
Husein Galijašević
