TESANJ.NET stranica grada
Zadnja sedmica januara i početak februara obilježilo je otopljavanje snijega. U nedjenju je bilo jakog vjetra i obilnije kiše. Organizovanih javnih događanja nije bilo. Umirujuća vijest za penzionere je da isplata penzija neće kasniti.
Uspostava vlasti sporo ide. Matrica ista, borba za fotelje i upravljanje javnim novcem. Predizborna obećanja su zaboravljena. Kupuju se zastupnici i moguće da na različitim nivoima bude sastavljena od različitih partija, s tim što će jake partije parcipirati vlast tamo gdje ima više novca. Stanje kod zastupnika se potrefilo sa fudbalskim transferima i vremenski i sadržajno. Nekada je bilo nezamislivo da neki igrač pređe iz Želje u Sarajevo ili neki poslanik iz SDA u SDP i obratno. Danas je sve moguće. Novac je izbacio moral iz ponašanja “igrača”.
Posjetio sem i nekoliko tešanjskih fabrika. U savim fabrikama se počeo nadvijati jedan problem-nestašica radnika. Očekuju u sljedećem periodu jak val migracije prema Njemačkoj i u dilemama su, ne samo oko daljeg investiranja, nego i zadržavanja postoječeg nivoa proizvodnje.
Prof. Adela Ibraković imenovana za VD direktora Gimnazije
Nakon odlaska Aide Salkić na novu dužnost za direktora gimnazije Musa Ćazim Ćatić imenovana je Adela Ibraković, profesorica engleskog jezika
Adela Ibraković,rođena Mešinović ( kćerka Fahrudina i Sabre iz Bukve) rođena je u Doboju 31.3.1983. godine. Završila je gimnaziju Musa Ćazim Ćatić u Tešnju, a zatim Pedagoški fakultet Univerziteta u Bihaću, Odsjek engleskog jezika i književnosti. Na Pedagoškom zavodu u Zenici položila je stručni ispit za rad nastavnika u nastavi srednjih škola. Ima položen ispit za sudskog tumača za engleski jezik.
Na University of Oregon/English American Institute završila je kurs za profesore trenere u trajanju od 10 sedmica.
Kao apsolvent Pedagoškog fakulteta radila je kao profesor engleskog jezika u OŠ HusoHodžić. Kao profesor engleskog jezika radi u gimnaziji Musa Ćazim Ćatić od 2007 do imenovanja za VD direktora.
Bila je projektni koordinator za Ryco- Regional Youth Cooperation Office-Regionalni ured za saradnju sa mladima (o čemu sam pisao u Tešanjskom dnevniku), zatim na projektu razmjene učenika sa SŠC Teslić u okviru američke ambasade, projekat Federalnog ministarstva obrazovanja (nabavka školske opreme). Koristi osnovne programske jezike.
Kemalu Ljevakoviću dodijeljeno priznanje u Italiji
Kemalu Ljevakoviću je, za književni rad, dodijeljeno po trći put, priznanje u Italiji. Dva puta je bilo u protekloj godini za poeziju, a ovaj put je za prozu. Naime, Udruženje za kulturu VerbumlandiArt Galatone, Italija, je u oktobru 2018. godine objavilo VI izdanje nacionalnog i međunarodnog konkursa za poeziju i prozu, čiji je žiri, 1.12.2018. godine, za novinarsku priču Na marginama rata, Kemalu Ljevakoviću dodijelio Specijalnu međunarodnu nagradu za poeziju i prozu u formi medalje i povelje.
Ljevakovića priča je nastala na jednom njegovom doživljaju iz proteklog rata u kome je akter, pored njega, njegovo kolega Jovo, takođe prosvjetni radnik. Obadvojica su volili književnost pa i sami ponešto zapisivali. Tako je Jovo zapisao svoje pjesme u teku koju nije ponio sa sobom kada je napuštao Tešanjku na početku rata. Kemina priča govori o početku rata, dolasku izbjeglica i odlasku Jove, ratnog siročeta iz Drugog svjetskog rata i njegovom postupku kada je u vrijeme brige vlastitoj živoj glavi, brinuo o Jovinim tekama sa pjesmama. Pobrinuo se da iz njegovog stana gdje su stanovale izbjeglice preuzme Jovinu teku sa pjesmama i preda mu nakon uspsostave mira uz puno obostranih emocija.
Kafa sa Haretom Bukvićem
U svojoj dugogosišnjoj histroiji fudbalski klub TOŠK je imao veoma veliki broj izvrsnih igrača. Teško je praviti poređenje i rangirati igrače po kvalitetu jer je pozicija fudbalera bila neuporediva u različitim vremenima. U Tošku su igrali amateri, sa različitim benifitima zavisno od vremena. Nekada je to bio dobar ručak, zatim zaposlenje u tešanjskim firmama, zatim manji pa i veći iznos novca iako se radi o amaterima. Neki igrači su otišli u profesionalce i danas igraju po svijetu (Vršajević, Ljevaković, Mahmutović i dr.).
Međutim, iz onog pravog amaterskog TOŠK-a, ako ne najbolji, onda jedan od najboljih fudbalera je Adil Bukvić Hare. Zasigurno je najbolji strijelac TOŠK-a svih vremena, a uz Sedžada Šeremeta vjerovatno i igrač sa najdužim stažom u timu TOŠK-a. To je bio i razlog da ga zamolim za jednu kafu u Adeli kako bi mi ispričao svoju fudbalsku biografiju.
Adil Bukvić Hare
Rođen je u Tešnju 1944. godine. Rano djetinjstvo proveo je u Bukvi. Sa loptom se druži od malih nogu. Igrao je sa vršnjacima iz Bukve (uglavnom Mehinovići i Mešinovići i kako Hare kaže svi su igrali lopte izuzev Edhema Mehinovića koji je volio čitati knjige). Igrali su kod vode Dren, zatim na meraji Palučke (sa desne strane rijeke Tešanjke kod Hifa petrol skladišta). Lopte su bile krpenjače, šikice ili mjehur od govečeta koji su nalazili u klaonicama. Od malih nogu imao je brzinu i snagu pa je veoma često igrao sam protiv više protivnika.
Nakon završene osnovne škole završio je automehaničarski zanat u Polet-u kod majstora Hidajeta Morankića i Sulejmana Hodžića.
Iz Bukve je porodica preselila u Tešanj 1948. godine, ali se Hare vraćao igri u Bukvu gdje je čuvao krave i gdje je porodica imala zemlju.
Kada je bio na zanatu pozvali su ga limari da igra za njihovu ekipu na turniru koji je je održan na tek izgrađenom igralištu na Berberovića lukama. Igrali su protiv ekipe prosvjetnih radnika i Hare je golmanu Rušti Pobriću zabio 11 golova. Tada su ga Seid Hodžić i Samil Handžić Bata poslali sa ceduljom kod fotografa Čaplje da se fotografiše kako bi ga registrovali za ekipu TOŠK-a Bilo je to vrijem suspenzije TOŠK-a i vraćanje u viši rang nakon incidenta na susretu sa Zvijezdom iz Gradačca 1959.godine.
Bilo mu je zadovoljsto igrati za Tošk čije utakmice je redovno gledao i divio se Safetu Kapi.Od 1961. godine počinje igrati u jednoj darovitoj generaciji. U ekipi je zatekao: Fuada Sarića starijeg, Ahmu Sarića, Ćamila Muratovića, Aliju Škapura, Sedžada Šeremeta, Hakiju, Šefku i Safeta Bašića i druge. Trener je bio Seid Hodžić, a trenirao ga je i Jovo Plavšić. Uz dolazak mlađih igrača kao što su Salko Hadžiselimović, braća Sofić Hare i Šemsudin, Mustafa Smailbegović, Nesuha Huskića, Ismeta Isića Rocija, Besima Hotića, nešto starijih Smaila Smailbegovića, Joze Katinića, Pezera Milovanovića i dr. TOŠK je krenuo prema višim nivoima takmičenja. Dobro se sjeća utakmice u kojoj je sarajevskom Želji 1971. godine dao gol makazicama i izbacio ovu ekipu iz Kupa Jugoslavije.
Dobitnik je zaltnih medalja za najboljeg igrača i strijelca koje mi nije mogao pokazati jer ih je predao unuci Nađi. Dugo je igrao fudbal i ne sjeća se tačnog datuma kada je prestao igrati.
Iz mladih dana
O njegovoj brzini kružile su priče. Lovci kažu da je brži i od kerova. Imao je prirodnu kondicuju i veliku brzinu. Igrao je sva mjesta u timu, osim golmana.
I ako je imao ponuda nije želio napustiti TOŠK. Dok je radio u Centrotransu u Doboju zvali su ga u Slogu. Dok je bio u vojsci u Skoplju zvasli su ga u Vardar. Međutim ,Hare je ostao vjeran TOŠK-u za vrijeme cijelog svog fudbalskog vijeka.
Uz pomoć nekih radnika Pobjede navijača TOŠK-a vratio se u Tešanj i počeo raditi u Pobjedi gdje je skoro cijeli radni vijek radio kao laborant ispitivač gotovih proizvoda. Poznat je bio u fabrici kao vrijedan i veoma pedantan. Najbolji dokaz je njegova živa ograda koju šiša milimetarski tačno. Danas je u penziji, ali se i dalje bavi lovom, uživa u šetnjama sa svojim kerovima i uživa u vožnji na svom mopedu.
Stare fotografije
Stoje s lijeva:Ćamil Muratović trener, Juso Mešić, Husein Zaimović, Hamid Dusinović, Šemsudin Sofić, Nesko Huskić, Nedeljko Popović, Moman Toprek, Izudin Oldobašić, NN
Čuče:Anto Gašić, Vlado Kojić, Adil Bukvić Hare, Sedžad Šeremet, Mustafa Dautefendić Beli, Ilija Gverić Ilica, Nečko Hadžiselimović
Radnici Ukusa početkom šezdesetih prošlog vijeka
Sa table na Gornjoj čaršiji
