Tešanjski dnevnik 5-12.8.2019. godine

Predsjednici tri vodeće stranke sa zadnjih izbora napravili su dogovor koji bi trebao otvoriti put ka formiranju vlasti na nivou BiH i FBiH. Kao kandidati najavljuju se sve stara poznata stranačka imena, majstora destrukcije. Kada su u pitanjnu kadrovska rješenja u našoj državi kao da je vrijeme stalo, sve iste face. Da li su zaista stvoreni uslovi za formiranje vlasti još treba da se vidi, spominju se i kongresi stranaka kao mjesto utvrđivanja imena, a to je u septembru. Sedmicu je obilježio Kurban -bajram i velike vrućine, posebno krajem sedmice.

Tešanjski stogodišnjaci

Zainterisao me podatak da u Japanu živi 69 785 stogodišnjaka, da je je prosjek života muškaraca 81,1 godina, a žena 87,2 godine. Podaci koji dolaze iz velikog broja zemalja ukazuju na činjenicu da se životni vijek povećava, a da sa druge strane priraštaj opada. Tako je Srbija prošle godine ostala bez 50 000 stanovnika, a Hrvatska u 2017. godini bez 49818 stanovnika.

U BiH je u 2017 godini rođeno 29158 živorođene djece, a umrlo 36 336 osoba svih uzrasta. Ako se ovoj razlici doda i broj onih koji su odselili van državeonda je BiH ostala “kraća” za 36 013 stanovnika, a taj trend se povećava. Razlozi smanjenja stanovništva dolaze zbog smanjenja priraštaja (gdje postoje tačne evidencije) i odlaska vam države gdje su podaci veoma nepouzdani. Ove godine za šest mjeseci ostali smo bez 1758 državljana (ispisali se iz državljanstva) od kojih 690 mlađih od 30 godina. Imamo dvije kuge bijelu (pad nataliteta) i iseljeničku koja je još intezivnija.

Neka mjesta nestaju, a neka bilježe prirast. Načelnik mr. Suad Huskić mi je dostavio podatke iz matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih za pretekle 4 godine u našoj Općini koja je jedna od manjeg broja onih koja ima pozitivne indikatore nataliteta.

Godina MK Rođenih MK Vjenčanih MK umrlih
2015 550 423 395
2016 568 391 376
2017 563 393 414
2018 547 399 367

Sakupio sam podatke o umrlim čije smrtovnice sam objavio u Tešanjskom dnevniku za period 31.12.2018. godine do 5.8.2019. godine i analizirao podatke na ovom dosta visokom statističkom uzorku, što se vidi i iz tabele. U razmatranje nisam uzeo smrtovnice iz Teslića, Doboja, Sarajeva i drugih mjesta, nego samo tešanjske.

U posmatranom periodu na tabli Gornje čaršije objavljene su smrtovnice 149 osoba koji su umrli u prosjeku u 72. godini (tačnije 71,34 ). Od toga broja 80 su muškaraca koji su umirali u 69. godini ( 68,54) i 67 žena koje su umirale u 75. gosini (74,61).Devededest godina i više imalo je 6 žena i dva muškarca. Najmlađa umrla osoba imala je 19 godina, a najstarija 93.

Prosječna starost se povećava. Razlozi su u sveobuhvatnijoj i kvalitetnojoj zdravstvenoj zaštiti, poboljšanju higijenskih i drugih uslova života, kvalitetnijoj prehrani.

Znao sam neke tešanjske stogodišnjake lično, za neke sam čuo, a pomogao mi je Ramiz Brkić, novinar, da upotpunim svoje informacije sa dva stogodošnjaka. Sigurno je da ih ima još za koje nisam mogao naći informaciju da su postojali ili postoje.

Mehmed Hadžić

Na nišanu Mehmeda Hadžića u Oraš Planjama piše Meho Hadžić 1848-1979 što znači da je doživio 131 godinu. U tekstu objavljenom u novinama Sin zadrugar Ramiz Brkić je napisao da u selu Planjama živi najstariji Jugosloven 130 godišnjak Meho Hadžić. U tekstu je dao i neke druge podatke:

Meho je imao teško djetinjstvo i mladost jer je bio seoski sluga kod imućnih domaćina. Imao je ženu koja mu je umrla kada je imao 80 godina, a sin jedinac se utopio u Usori. Prihvatili ga je porodica Mehmeda i Rukije Ćorić koji su ga zbrinuli kada je imao 88 godina. Nikli su mu treći zubi.Živio je urednim životom sa puno kretanja, a hranio sestandardnom hranom na selu tog vremena gdje dominiraju mliječni proizvodi i pite. Njegov lik upoznali su mnogi korisnici mineralne vode Princess čiji je bio zaštitni znak kao pojam dugog života jer je živio u blizini izvorišta vode.

Marija Marica Svalina

Rođena u Tugovićima kod Tešnja 17.3.1915. godine. Ostala je kao djevojčica bez oca pa je odhranio stric Stipo Šumić. Bila udata za Stipu Svalinu, samardžiju iz Tešnja sa kojim nije imala djece. Bila je domačica i život je proživila kod bratične Marije i njenog muža Ive Čote. Umrla je 10.5.2015. godine.

Atifa Hotić

Atifa Hotić rođena Ahmetagić rođena je 2.8.1918. godien u Tešnju. Udala se za Alju Hotića, krojača, čiji je to drugi brak. Nakon Drugog svjetskog rata odselili su u Doboj jer tamo nije bilo krojača. Tamo je živila do početka rata 1992. godine kada odlazi u izbjeglištvo, nakon čega se nastanjuje u Sarajevu kod kćerke dr. Azre gdje je i umrla. Umrla je 1.7.2019. godine.

Aljo Mujčinović

Prema smrtovnici umro je 26.6.1989. godine u 102. godini života. Članovi porodice kažu da su imali dva dokumenta. Po jednom je umro u 102. godini, a po drugom u 112. godini. Sinovi su odlučili da pišu onaj dokument po kome je umro u 102. godini jer je sigurnije.

Inače radio je na imanju Adem-age Mešića i bavio se poljoprivredom. Poznat je po tome što ga je kamera u dokumentarnom filmu Hajrudina Krvavca Stari grad Tešanj pratila kroz grad i do Gradine na konju.

Mujo Kadić

U sarajevskom AS-u objavljen je tekst 8.6.1984. godine u kome novinar Ramiz Brkić piše da je Mujo Kadić iz tešanjkog sela Dobro Polje imao 110 godina, da je imao je četiri kćerke, tri sina, 34 unuka i 40 praunučadi.. Mujo je pušio pušio od 11 godine, 70 punih godina, pio je šljivovicu, a jeo što i njegovi vršnjaci, ništa osobito značajno. Ženio se dva puta.

Salko Ćorić


U sarajevskom AS-u od 30.7.1986. godine Ramiz Brkić je napisao da je Salko Ćorić imao 107. godina i da živi kod najmlađe kćerke Habibe Huskić.Radio je najteže poljoprivredne poslove. Uvijek je imao četiri vola i pet-šest krava. Nije pio, a pušio je od kraja Drugog svjetskog rata. Ljekarima nije išao, a sve zdravstvene probleme rješavao čajevima od ljekovitih trava.

Hasan ef. Ćatić

Imam tešanjski, rođen je 1876. godine u Tešnju, a umro 1981. godine. Osmogodišnju medresu je završio pred Mesud ef. Smailbegovićem. Jedno vrijeme je bio upravitelj ženskog mekteba, a poslije i mješovitog. Povremeno je predavao u Gazi Ferhad-begovoj medresi u Tešnju1945/1946. Službovao je kao imam i mualim preko pedeset godina, a u mladosti je bio i mujezin. U penziju je otišao 1951. godine kao imam Dibekhana džamije.

Poznavao sam Hasan ef Ćatića i nekoliko puta i razgovarao s njim, a jedan susret sam zabilježio i objavio u Tešnjaku prije 11 godina.

Rijedak život

Redam čaršijske likove kroz glavu, a onda, kao na filmskoj traci, pojavi se lik starog Hasan-efendije. U koporanu, sa prugastom košuljom bez kragne, keranom bijelom kapom i debelim naočalama. Sam njegov lik čini čovjeka smiremim, blagim. Za razliku od onih ljudi koji vas umore nakon dvije rečenice, sa Hasan-efendijom mogli bi divaniti cijeli dan, a da nijednog trenutka ne osjetite napor. Lijepo je ga bilo slušati.

Doživio je duboku starost, preko 100 godina.Bio je učen. Pored poslova imama i vjerskog učitelja, bio je i dobar vrtlar. Pričao mi je kako su u naš kraj prvo u Deljke stigli paradajz i krompir, i to od Bugara, a kisele jabuke od Nijemaca, pa se zvale švabulje.

Pričao je o insanima, vladarima, državama. Mati bi pričala da niko nije bolje pazio žene od Hasan-efendije. Sada u dubokoj starosti, ima četvrtu-Žepačku. Mati ih je smatrala bližom familijom.

Hasan-efendije nije bio srkletli osoba. Podsjećao je na istočnjačkog mudraca u bosanskoj izvedbi..

Hasan efendija Ćatić sa autoromTešanjskog dnevnika

Jednom me mati zaduži da ga autom odvezem kilometar-dva izvan grada, na Ošljak, kod Ahmet-efendinice. Vrućina baš kao i sada. Kako ću mater odbiti, a i Hasan-efendija mi je bio drag čovjek. Samo me je čudilo kako njemu ne smeta ova vrućina. Pitao sam se šta li njemu uopšte smeta. Kada ga ugledah na kanatama, ne vidjeh ni traga koji bi na njemu ostavila vrućina. Čini se da mu je čak i godila.

-Selam alejkum, kako ste?

-Alejkumu selam, hvala Allahu, dobro je, kako je mati?

-Dobro je, hvala Bogu. Po vrućini ne izlazi. Slabo joj srce. Poselamila je, žao joj što ona ne može sa vama kod Ahmet-efendinice.

Žena Žepačka, mršava starica, ali čibarasta- što bi rekli stari ljudi. Sjedosmo u “stojadina” i ja po inerciji, odmah za cigaretu.

-Jesi li mi zaboravio ono za vranu?-upita efendija.

Sjetih se svog olahko datog obećanja. Hasan-efendija pročitao u drevnim knjigama kako je za skidanje mrene sa očiju dobra žuć od vrane. Mrena mu se počela navlačiti, pa ne može da čita. Angažovao sam lovce, pa krenuo u lov na vranu. Ali vraga, čim nas vrana osjeti, a to je tačno na dometu puške, lijeno prhne i udalji se taman toliko koliko mjoj treba da bude sigurna od lovačke puške. Žalim se jednom starom lovcu, a on će meni:

-Teško ćeš ti ustrijeliti vranu. Ona ti, bolan, ima radare za metal. Eto, probaj drvetom nanišaniti-neće se ni pomaknuti. Ispričah to sve Hasan-efendiji kao opravdanje, ali osta moja obaveza da u jesen, kada jata vrana poklope kukuruzna polja, izvršim obećanje.

Stigosmo pred Ahmetefendinicinu kuću. Nije ona daleko od čaršije, ali je sav put uzbrdo. Izađoh otvorih prednja vrata “stojadina”, a Hasan-efendija još ne izlazi. Zamislio se. Gleda negdje u daljinu. Nakon nekoliko trenutaka okrenu se prema meni:

-Drago dijete ostavi ti mene u dilemi.

-Što, efendija?-iznenadih se.

-Eto, ti ni cigaretu ne ispuši, a mi već na Ošljaku. Dok nije bilo tog auta, ja sam išao i po sahat. Malo odmori, sretnem ahbaba ili komšiju, pa se malo izjeglenišemo. Jes ovo brate, brate, rahatluk, ali kontam kako će onaj dim iz tvog auta ući u bilje i hajvane, a onda i u tebe. Koštat će te ovaj rahatluk što nećeš dočekati moje godine.

Gust ti je život, a moj se razredio i odužio. Kontam čiji je život bolji, moj ili tvoj? Ne znam.

“Moj efendija, ne znam ni ja”, pomislih. “Ostavi i ti mene u dilemi”.

(Tešnjak 19.maj/svibanj 1998. godine)

Održana likovna kolonija Tešanj 2019

U organizaviji Udruženja građana Stari grad i neumornog Zoraida Mehičića ( i ako ima velikih problema sa kičmom) održana je 9. po redu likovna kolonija Tešanj 2019. Na koloniji su učestvovala od ranije poznata lica sa jednim novim imenom. To su:Danijel Babić iz Novog Sada, Korina Gubik iz Novog Sada (učestvovala prvi put), Marija Jevtić Dajić iz Novog Sda, Milivoj Miša Dajić iz Novog Sada, Đula Šanta iz Novog Sada, Alen Džindo iz Visokog, Alija Šahinović iz Visokog , Mensud Bećar iz Visokog, Mirsada Kadribašić iz Sarajeva, Sabira Ireiz iz Tešnja i Miralem Brkić iz Tešnja.

S lijeva: Korina Gubik, Danijel Babić, Sabira Ireiz i Zoraid Mehičić

Urađene slike su prikazane u slastičarni HD gdje je Zoraid Mehičić prisutnim umjetnicima podijelio zahvalnice (većina je ranije otputovala pa ih nema na fotografiji).

Kurban Bajram

Prvi dan Kurban -bajrama pao je u nedjelju. Bajram namaz je klanjan u prepunim tešanjskim džamijama, nakon čega su obiđeni mezarluci, okupljale se porodice, posjećivali prijatelji i familija. Velike vrućine su činile veliki problem sa čuvanjem i distribucijom kurbana pa su se mnogi odlučili da kompletno meso ustupati humaniratnim organizacijama. Medžlis IZ-e će kurbane proslijeditu centar Duje, kao i ranijih godina, a i Udruženje žena Naša porodica je ponovo organiziralo prikupljanje i distribuciju paketa u ruke porodicama u srebreničkim selima. O svemu tome i podacima, planiram pisati u idućem Dnevniku.

Foto zabolješka

U bašti restorana Ukus sastala se i družila rukovodeća ekipa Prijelaznog općinskog vijeća i Prijelaznog općinskog načelnika.Bio je to prvi mandat u novoj strukturi vlasti (Prijelazno općinsko vijeće i Prijelazni općinski načelnik) nakon uspostave Federacije BiH (1994-1997). Postava je sa kraja mandata i bilo je promjena nakon uspostave vlasti..

S lijeva stoje:Berzad Vilašević-predsjednik Prijelaznog OV-a, Sead Korajlić-investicije, Fuad Mešić-finansije, Mirsad Šaranović-privreda, Jasmin Mandžukić-društvene djelatnosti i opća uprava i Fuad Šišić-Prijelazni načelnik

Sjede: Izudin Ahmetlić – zamjenik Prijelaznog načelnika, Nađa Hozić – općinski pravobranilac i Fatima Smailbegović – katastar i pravno imovinski odnosi.

Na fotogarfiji je postava sa kraja mandata, predhodno je bilo izmjena. Nedostaje Sakib Hasanić-boračka i invalidska zaštita. Zanimalo me je stanje u općini, problemi i akativnosti kojima se bavila općinska administracija u to vrijeme, pa sam zamolio Fuada Šišića da ih navede. Prenosim njegovo odgovor:

Naš regionalni administrativni centar 1992. je bio Doboj a 1994. je Zenica. Sva infrastruktura je bila preko Doboja (elektro napajanje iz Tuzle, ptt veze preko centrale u Doboju, opća bolnica u Doboju, niz srednjoškolskih zanimanja u Doboju, finansijski tokovi (SDK) preko Doboja,…) i praktično smo bili u svakom smislu odsječeni, a rat još traje. Krenuli smo redom: izgradnja dalekovoda prema Maglaju radi elektro-snabdijevanja, izgradnja radio-relejnog sistema prema Zavidovićima i Zenici radi ptt deblokada, uspostavu Opće bolnice u Tešnju, utemeljenje tri srednje škole u Tešnju, intenzivno školovanje nastavnog kadra na Pedagoškoj akademiji u Zenici, u kratkom periodu i štampanje lokalnih novačnih bonova a protivvrijednost smo položili u trezor SDK u Tešnju kako bi imali kupoprodaju jer novca nije bilo, uspostava sa strukturama Ze-do kantona.

Podrška OG7-Jug (1994-1995) u ishrani i MTS-u. Podrška tešanjskoj privredi u novčanim pozajmicama jer su kamatne stope bile (18 do 24)% kako bismo istu pokrenuli. Jedina općina u BiH koja je to radila, i naša predratna privreda je u odnosu na druge u BiH ipak spašena. I apsurdno je to da je općinski načelnik sa saradnicima za to optužen i branio se na sudu više od pet godina.

Saradnja sa mnogim međunarodnim organizacijama u cilju obnove infrastrukture: saobraćajne, zdravstvene, školske, elektroenergetske, stambene,…

Uradili smo prvu Strategiju razvoja općine Tešanj (jedini u BiH u to vrijeme). Pokrenuli smo prvu privrednu zonu u BiH, sada zvana Ciglana, Jelah (otkupili zemljište od stare Ciglane, i tim sredstvima pokrenuli Ciglanu a zemljište prodali po istoj cijeni poduzetnicima koji su razmišljali o pokretanju biznisa).

Formiranje općine Usora proistekle iz Vašingtonskog dogovora stvaralo je stalne političke tenzije. Početna ideja i zahtjev je bio da općina Usora zahvata Potočane, Jelah-polje, Rosulje, Žabljak, a da se proteže iznad Miljanovaca, Piljužića do Kaloševića (praktično gdje god je bilo Hrvata). Bila je to iznimno teška politička borba.

Stare fotografije

Stoje s lijeva: Milovan Pezerović, Suad Livnjak, Hojkurić, Muhamed Agić, Ferid Karapandžić, Amir Smailbegović, Husein Alić i Sakib Zejnilović Gala

Čuče:Jasmin Subašić, Ago Kadić, Piko i Enes Galijašević

Fotografija je iz 1966. godine

Stoje s lijeva:Mehmed Halep i Adil Alić

Čuče :Hatidža Sinanović udata Halep i Muho Berberović

Sa table na Gornjoj čaršiji

About Husein Galijasevic

Komentariši