TESANJ.NET stranica grada
I.
Ove godine Tešanj obilježava dva izuzetno značajna datuma iz svoje historije: 10. decembar 1559. godine – kada je Ferhad-beg svojom vakufnamom postavio temelje urbane sredine, kasabe koja će sljedećih 300 godina predstavljati značajan centar zanatstva, trgovine, poljoprivrede, obrazovanja, i 9. septembar 1944. godine – dan kada je Tešanj oslobođen od fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Ovdje ćemo se pozabaviti značajem ovog drugog datuma.
Zašto je 9. septembar 1944. godine tako važan u historiji Tešnja? Nesumnjivo, taj datum označava početak izlaska iz bijede, siromaštva i stogodišnje stagnacije i zaostajanja, te usmjeravanje lokalne civilizacijske orijentacije ka modernim vrijednostima, prema kojima nakon rata Bosna i Hercegovina u cijelosti kreće. Za 75 godina Tešanj je uspio da se svrsta u razvijene dijelove naše zemlje, i danas po mnogim elementima predstavlja veoma uspješnu sredinu.
A tešanjski putevi kroz historiju bili su teški. Ovim prostorom u novijoj historiji vladale su i smenjivale se okupatorske carevine, monarhije i kraljevine. Vladala je feudalna, kapitalistička i socijalistička vlast, a sada smo u višestranačkoj demokratiji – naopako skrojenoj u Dejtonu. Odavde su se ljudi selili i ovamo su doseljavali. Ovaj grad i ovaj prostor imao je svijetle trenutke svog razvoja, kao u vrijeme osmanlijske vladavine od sredine 16. vijeka, ali i velike padove od sredine 19. vijeka sve do 1945. godine. U svim tim vremenima tešanjskog čovjeka pratila je borba. Borba za odbranu života, borba za obrazovanje, za privredni razvoj, za bolji život u slobodi i dostojanstvu.
Od momenta kada se otvara put dolinom Bosne kojim se počinje odvijati transport zaprežnim kolima, i Tešanj polako pada na periferiju. Austrougraskom okupacijom, izgradnjom željeznice i puteva koji zaobilaze naš grad, ta stagnacija se nastavlja. Grad gubi stanovništvo, tako je krajem 19. stoljeća imao 6.734 stanovnika, a između 1920. i 1930. ispod 3.000.
Nepismenost se povećava, a nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine Bošnjaci izbjegavaju nove evropske škole. Ženska djeca se ne šalju u školu u većem broju sve do zvaršetka Drugog svjetskog rata. U Narodnu komunalnu osnovnu školu, koja je osnovana 1886. godine, prvo žensko iz bošnjačke porodice upisano je 1907. godine, i to dijete prosvjetnih radnika. Posebno Bošnjaci ostaju bez kritične obrazovane elite nastankom države Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije. U prvu Jugoslaviju Bosna i Hercegovina ulazi sa 80% nepismenih. Agrarnim reformama iz 1919. i 1922. godine begovi i age ostaju bez imovine, a oni su bili obrazovaniji sloj društva. U takvoj situaciji ni Tešanj nema puno obrazovanih ljudi, posebno mlađih, koji bi bili pokretač promjena. Tu je par veleposjednika i nekoliko obrazovanih trgovaca, bankara, nekoliko prosvjetnih radnika, administrativni službenici i jedan inžinjer. U Tešnju od 1918. godine do završetka Drugog svjetskog rata nije izgrađena ni jedna kuća. Zanatlija je mnogo manje nego što ih je bilo recimo 1639. godine. Postoje stolarske, krojačke, obućarske, limarske, grnčarske radnje. Postojao je i industrijski kapacitet u Teliću koji je pripadao tešanjskom srezu. Jedini radnici su bili željezničari, radnici u Destilaciji i zanatlije. Industrijska revolucija, začeta većom upotrebom čelika i proizvodnjom motora sa unutrašnjim sagorijevanjem, zaobilazi Tešanj. Najveći broj stanovnika bavio se agrarom. Naš seljak je imao usitnjen posjed, koristio je veoma primitivna sredstva za obradu (konjske i volovske zaprege, plugovi su često bili drveni, a bilo je slučajeva da su i ljudi vukli plug). Prinosi su bili mali, često su harale zaraze, smrtnost je bila visoka.
Nacistička osvajanja u Evropi imala su svoj krak prema Bosni i Hercegovini uspostavom fašističke tvorevine NDH. Isto se dogodilo i u Srbiji gdje gdje je ojačao četnički pokret koji je je imala podršku u kvislinškoj vlasti. Nacionalistički pokreti u Hrvatskoj i Srbiji svoje glavne sukobe prenose u Bosnu i Hercegovinu, gdje Bošnjaci nemaju svoj vlastiti pokret zasnovan na anticivilizacijskim principima nego se dijele između srpskog i hrvatskog uticaja, a najveći broj njih svoju budućnost nalazi u Narodnooslobodilačkom pokretu i uključuju se u partizanske jedinice. Progoni i ubijanje nisu zaobišla ni Tešanj. Fašistički režim je, po Advanu Hoziću, odveo u Jasenovac i usmrtio 67 tešanjskih Roma među kojima su i trogodišnja djeca. Likvidirano je i svih 22 Jevreja koji su živjeli u Tešnju na početku rata. U Jasenovcu su ubijani i drugi narodi, među njima i Bošnjaci.
Međutim, Tešnjaci su se u najvećem broju suprostavili režimu. Nosioci tog otpora bili su nešto stariji članovi Komunističke partije Husejn Huso Hodžić, Ćazim Golalić, Edhem i Osman Pobrić, Kemal Alićehajić, Huso Hadžismajlović, Smajo Šehagić. Oni su mobilisali mlade Tešnjake, među kojima i djevojke, nerijetko i iz onih iz porodica koje su bile imućnije, begovske i aginske. Među djevojkama u partizanskim jedinicama 1943. i prvim nosiocima vlasti nakon oslobođenja mogu se pronaći baš takva prezimena: Eminagić, Hadžismajlović, Đonlagić, Mulabećirović, Galijašević, Alićehajić, Hodžić i drugi. Hamdi-beg Đonlagić bio je predsjednik Sreskog odbora narodnog fronta, a Husein Đonlagić predsjednik Općinskog odbora narodnog frinta Jelah.
Jedni odlaze u partizanske jedinice, a drugi se bave ilegalnim radom i pripremaju za oslobođenje. Komunistička partija bila je nosilac otpora fašizmu, ali i organizator vlasti u okupiranim i na slobodnim područjima. Formiraju se omladinski aktivi istudentski, aktivi KP i SKOJ-a, općinski i sreski narodni odbori, narodni sudovi.
Godine 1944, odmah nako oslobođenja, formiran je Omladinski aktiv koji je brojao 53 člana, od čega 24 žene. Među njima su i poznata imena u kasnijem privrednom i političkom životu Tešnja, kakva su Meho Bajraktarević, Sulejman Hodžić, Alija Galijašević, Muhidin Alićehajić, Sead Smailbegović, Esad Mašnić, Haso Ajanović i dr. Oni stariji su bili organizatori i nosioci aktivnosti u borbi protiv fašizma kao što su Huso Hodžić, Ćazim Golalić, Edhem i Osman Pobrić, Kemal Alićehajić, Raza Hadžismajlović, Sabira Mulabećirović i drugi. Iako je bilo Tešnjaka koji su bili na strani fašističkih snaga, kao što je Adem-aga Mešić, Tešanj bio slobodarski i antifašistički kraj. Sa prostora predratne općine bio je 1.661 borac, od kojih je njih 185 izgubilo živote. Sam grad Tešanj sa okolicom imao je 344 borca, od kojih je 45 poginulo.
II.
Nakon oslobođenja formirani su organi vlasti, dok se borbe vode u neposrednoj okolini, vrše se pripreme za organizaciju života poslije rata. Prostor tešanjskog sreza bio je siromašan, sa nepismenim stanovništvom, veoma slabom infrastrukturom i tek jednim industrijskim kapacitetom u Tesliću. Tešanjski administartivni prostor se mijenjao. Tešanj je oslobođenje dočekao kao srez, da bi 1956. godine postao općina sa predratnom teritorijom (sa Vitkovcima i Sivšom, Omanjskom i drugim selima koja su ušla u sastav općine Teslić ili novoformirane općine Usora nakon rata 1992-1995.).
Prvi problem nove vlasti bio je obrazovanje. Početkom Drugog svjetskog rata nastava se obustavlja sve do jeseni 1941. godine – kada su vlasti NDH otpočele sa obnovom rada osnovnih škola, mada se nastava odvijala neredovno i sa skraćenim programima: dva razreda su završavana za jednu godinu. Rastom NOP-a i sve većim prisustvom ratnih aktivnosti nastava se 1943. godine obustavlja.
Oslobođenjem Tešnja i širih prostora u septembru 1944. godine otvaraju se škole u Tešnju, Raduši, Medakovu, Jelahu, Mrkotiću i Piljužićima, u kojima je upisano 500 učenika, a radilo je 6 učitelja. Uslovi za rad bili su veoma teški. Nastava se odvijala u oštećenim i devastiranim školama, u privatnim kućama i mektebima, bez učila, udžbenika, olovaka, tabli za pisanje, sveski. Vremenom se stanje popravlja, pa u izvještaju Sreskog narodnog odbora od 1.3.1945. godine piše da na području tešanjskog sreza radi 9 osnovnih škola sa 587 učenika i 33 analfabetska tečaja. Posebno značajnu ulogu imali su analfabetski tečajevi. Pored osnovnih i zanatske škole, počinje da radi i Državna niža poljoprivredna škola koja je imala 9 zaposlenih, a većina učenika stanovala je u internatu. U školskoj 1945/46. obnovljena je Gazi Ferhad-begova medresa sa 60 učenika, koja je već sljedeće školske godine prestala sa radom.
Voditelji analfabetskih tečajeva u prvo vrijeme će biti učiteljice Milena Davidović, Refija Širbegović, Zlata Dedović, zajedno sa Minkom Subašić. Analfabetskih tečajeva krajem 1946. godine bilo je 24 sa 2.468 polaznika. U nekim selima nije bilo škola, jer nije bilo učitelja, pa su se tražila rješenja da učitelje zamjenjuju manje obrazovani.
Nakon završetka četverogodišnje osnovne škole učenici upisuju Školu učenika u privredi (ŠUP), Poljoprivrednu školu, ili idu u dobojsku Nižu realnu gimnaziju.
U Nižu realnu gimnaziju, koja je osnovana 1948. godine u Tešnju i počela sa radom u današnjoj zgradi Medžlisa IZ-e, upućivani su i učenici od Odjeljenje za kadrove, a nastava se odvijala u večernjim satima kako bi se obezbijedili kadrovi potrebni za razne funkcije i poslove. Problem je bio nedostatak profesora i nastavnika. Tako u jednom izvještaju Sreskog partijskog komiteta piše: “Naša Gimnazija u Tešnju imade svega dva redovna nastavnika sa višom pedagoškom školom koji su članovi partije, a ima takođe i trećeg honorarnog nastavnika koji predaje samo jedan predmet iz ruskog jezika tako da je na dva nastavnika palo da predaju devet predmeta i to na više mjesta (redovnoj Gimnaziji, Večernjoj Gimnaziji i ŠUP-u).”
U to vrijeme na tešanjskom srezu bilo je ukupno 16 osnovnih škola sa 2.977 učenika. U društvenim zgradama radilo ih je 12, a 4 su bile u privatnim zgradama. U jednom inspektorskom izvještaju od 27.2.1949. godine piše da je u jednu školu došlo 30% bose djece, a padala je kiša sa snijegom.
Nakon Drugog svjetskog rata organizovane su ubrzane škole za učitelje, a manji broj je to zvanje sticao redovnim školovanjem. Izudin Alićehajić i Rizo Mulabdić su u Mostaru završili Pedagošku akademiju u Mostzaru za godinu dana, iako je trajala dvije. Alićehajić je radio je u Kaloševiću i Jelahu, a zatim postaje predsjednik Općine i najpoznatiji tešanjski privrednik. Učiteljsku školu završili su kasnije i Mahmut Mehinović, Nurka Ćehajić, Emko Hadžimujić, Meho Bajraktarević, Meho Mehičić, Amira Ajanović (završila fakultet, ali je radila u osnovnoj školi), Nurija Travančić, Mehmed Pašić, Zarfa Kantić, Atifa i Ibrahim Mularifović, Nura Mulabdić, Danica Pejičić, Smail Galijašević, Nisveta Smailbegović, Rabija Hadžismajlović, Fahir Terzić i drugi. Vahidin Kantić je završio Pedagošku akademiju u Tuzli. Nastavnici dolaze iz drugih mjesta Jugoslavije, najviše iz Crne Gore i Srbije. Tako u Tešanj dolaze Milenko Jukić, Aco Nejman, Branko Peruničić, braća Kulenović i drugi.
Gradnja Doma kulture sa kino-salom počinje 1946. godine dobrovoljnim radom, kada je osnovana i javna biblioteka. Infrastruktura je bila veoma nerazvijena. Putevi su izrazito loši, nije bilo električne energije, vodom se stanovništvo snabdijevalo iz bunara i izvora, samo je u gradu bilo nekoliko česmi.
Sreski narodni odbor je pred novu 1945. godinu pozvao bravara Mahmuta Redžovića koji je nešto znao i “oko struje” – da osposobi gasni generator i razvede struju i sijalice po gradu. Tako su električne sijalice na tešanjskim ulicama prvi put zasjale za novu 1945. godinu, a električna energija sa dalekovoda stigla je iz Doboja 1954. godine, dobrim dijelom zahvaljujući Mustafi Ćemanu (vodio finansije u Općini) i Muharemu Kotoriću (trgovac koji je obezbijedio kablove). Zanos koji je unesen među narod rezultira omladinskim brigadama koje grade velike dražvne infrastrukturne projekte kao što je pruga Šamac-Sarajevo, a tešanjska brigada učestvuje 1946. i 1947. godine. Dobrovoljne akcije se organiziraju 1952. godine na izgradnji trase za prugu Tešanjka-Tešanj. Tada su u najvećem broju angažovane žene, tako da su se one postrojavale u tešanjskom parku ostavljajući malu djecu u kućama i pješice sa pjesmom išle u Tešanjku, odakle se nakon rada u stroju sa pjesmom vraćaju. Pruga nije postavljena, jer nije bilo podrške države budući da u Tešnju nije otvoren ni jedan industrijski kapacitet kojem bi pruga bila potrebna.
U izvještaju Sreskog narodnog odbora iz 1946. godine konstatuje se da je srez Tešanj imao samo elektro-centralu, dvije male motorne pilane koje imaju i mlinove, te primitivnu kožaru koja kožu prerađuje na mješinama.
Tešanjski kraj je živio od veoma zaostale poljoprivrede na usitnjenom posjedu. U Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata 83% stanovništva živi na selu. U Tešnju veliki broj gradskih stanovnika ima imanja i živi od agrara. U gradu se uz skoro svaku drugu kuću nalazi štala. Novi politički sistem ugledao se na onaj u SSSR. Od seljaka se vrši otkup osnovnih prehrambenih namirnica iako i sami seljaci oskudijevaju. Formiraju se zadruge, koje su bile neuspješan projekat. Vrši se nacionalizacija imovine, između ostalog i zemljišta – preko 100 dunuma, nacionalizuju se nekretnine.
Trebalo je pokrenuti privredne aktivnosti. Tešanj je bio isključivo agrarno područje i nije imao nikakav osnov za privredni razvoj. Iskazivane su velike potrebe za određenim proizvodima za agrarnu proizvodnju i druge potrebe stanovništva, posebno u odjeći, obući i građevinskom materijalu. Zato su zanatlije predstavljali osnov za uspostavljanje proizvodnje. Oni su od prvog dana angažovani za potrebe vojske (krojači, obućari, samardžije, kožari). Potrebe za proizvodima vojske, poljoprivrednika i građana utiču na to da Sreski narodni odbor denose odluku o izgradnji ciglane i javnih krečana, te da se pomogne privatna inicijativa zanatlija kroz obezbjeđenje besplatnog materijala. Sreski narodni komitet organizira udruživanje zanatlija u zanatske zadruge u koje privatnici unose sredstva za rad, a država nabavlja materijale i vrši distribuciju, pa je tako privatne radionice postepeno prevela u društveno vlasništvo.
Nakon geoloških ispitivanja, u Jelahu je 1946. godine izgrađena ciglana koja nosi naziv Sreska ciglana Jelah. Smatra se prvim industrijskim kapacitetom na području današnje općine – iako se proizvodnja sve do 1954. godine, kada je nabavljena kružna peć, obavljala u jednokratnim pećima. Prvi upravnik bio je Smajo Braković. Sreski narodni odbor je za potrebe ciglane izdvojio 160.000 dinara. To je primjer da lokalna zajednica iz siromašnog budžeta finansira privredne aktivnosti, što će se ponoviti i nakon posljednjeg rata.
Opančarska i sedlarska zadruga proizvela je1949. godine 2.470 pari muških, ženskih i dječijih cipela i opanaka. Zanatlije su bile organizirane u Zanatskoj komori. Nosioci organizacije i rada su majstori zanatlije, trgovci, ugostitelji privatnici među kojima su Suljo Mehinagić, Mahmut Galijašević, Rifat Hadžismajlović, Esad Mašnić, Hasan Ahmetagić, Halid Smailbegović, Muharem Abduzaimović, Hasan Agić, Tomo Šljivić, Omer Deljkić, Mahmut Bajramović, Adem Dizdarević, Salih Galijašević, Milan Blagojević i drugi.
Već 1950. godine u Sudu u Tuzli registruju se sreske zanatske radionice, kao što su stolarska, limarska i satlerska. Od Sreske metalske radionice i dijela Komunalnog preduzeća 1954. godine formirana je Pobjeda. Iz ovakvih radionica nastaju i druge firme, kao što su tekstilna Napredak 1950. godine, kožarska glanterija Sloga 1954. godine, Stolarske i tapetarske 1950, a ujedinjuju u Ukus 1957. godine. Od odbačenih mašina proizvođača Ključ Sarajevo uspostavlja se 1955. godine i proizvodnja čarapa. Sve će ove tvornice činiti okosnicu daljeg razvoja tešanjskog prostora. Iako se nazivaju tvornicama, sve do šezdesetih godina u njima preovladava zanatska proizvodnja na način i sredstvima kako su to radile i zanatske radionice. Jedina moderna mašina bio je tokarski strug Lejland koji je 1950. godine postavljen u mehaničarskoj radionici i pogonjen motorom Aran.
Od 1956. godine prestaje postojat tešanjski srez i Tešanj administrativno postaje općina.
III.
Godina 1961. prekretnica je u daljem razvoja tešanjskog prostora. Inicijator promjena je tadašnji predsjednik Općine Izudin Alićehajić. On 1960. godine poziva sve koji su završili poljoprivrednu školu i ostali bez posla nakon ukidanja zadruga, i predlaže im da idu da završe pedagošku grupu predmeta uz pomoć Općine kako bi se popunila mjesta u prosvjeti. Razvoja društva nema bez obrazovanja, bila je glavna osobina njegove politike. Bez kadrova, novca, proizvodnih hala – Alićehajić u okviru Pobjede organizira proizvodnju dijelova i agregata za kamionske motore Famos. Općinski novac ulaže u dopunu znanja Tešnjaka koji su određena znanja stekli van Tešnja i koje je on okupio. Istovremeno se u ŠUP-u organizuje industrijsko odjeljenje koje praktičnu nastavu obavlja u Pobjedi, a među predavačima su i stručnjaci iz Pobjede.
U Tešnju se osniva Gimnazija koja je jedan od stubova razvoja zajednice nakon sedamdesetih godina. Cijela odjeljenja Gimnazije krajem šezdesetih odlaze na fakultete, pa u Tešanj sedamdesetih pristižu ljekari, inžinjeri, profesori, ekonomisti, pravnici… Formiranje Gimnazije pratili su kadrovski i prostorni problemi, pa je i ona u početku bila oslonjena na kadrove iz osnovne škole (Milenko Jukić, Amira Ajanović, Branko Peruničić, Mustafa Kašetanović), a učionice nalazila u prostorijama, vatrogasnog doma, zgrade nekadašnje Ademagine banke..
Stipendiraju se učenici u srednjim školama i na fakultetima. I druge tvornice modernizuju proizvodnju, obezbjeđuju stručne kadrove, proizvodnju preseljavaju iz grada u Bukvu, gdje se formira industrijska zona.
Razvoj se intenzivira sedamdesetih godina. Otvara se sasvim nova Tvornica svjećica, pogon filtera u Pobjedi, a Napredak otvara svoje prostore na današnjoj lokaciji u Raduši. Svi ovi kapaciteti otvarani su 9. septembra, što je bio i službeni Dan općine Tešanj.
Na svom razvojnom putu Tešnjaci su morali savladati mnoge prepreke. Kada im država nije dala da gradi Fabriku filtera pravdajući to dupliranjem kapaciteta, Tešanjaci su za ovu fabriku izdvajali fabrička sredstva, sredstva radnika iz njihovih primanja, a za obezbjeđenje deviznih sredstava prvi su u državi u saradnji sa bankom obezbijedili sredstva raspisivanjem zajma radnika koji su radili u inostranstvu. Realizaciju svojih planova nisu vidjeli u Famosu, pa su, i pored velikih pritisaka politike preko organa vlasti, ušli u sastav Unisa koji je pružao velike mogućnosti koje su iskorištene u razvoju postojećih i izgradnji novih (FAD) kapaciteta. Početkom šezdesetih tešanjsko zdravstvo dobiva tri ljekara Tešnjaka: dr. Muhameda Članjka, dr. Muhidina Alićehajića i dr. Ekrema Ajanovića, a do tada je bio samo dr. Nikola Ljahov.
Nakon Izudina Alićehajića funkciju predsjednika Općine uspješno obnašaju Salih Sarić (1961-1974.) i Alija Galijašević (1974-1978.), a nako toga se ova funkcija svodi na jednogodišnji mandata kada dužnost obavljaju Nasiha Kantić, Milan Nesterović, Nedjeljko Mandić, Svetozar Pejičić i Hasan Subašić.
Pored već spomenutog Izudina Alićehajića, uspješne fabrike vodili su Faruk Smailbegović, Ismet i Sead Galijašević, Muhamed Brkić, Muho Berberović, Nusret Mešić, Meho Mešić, Blaž Jurić, Branko Nesterović i drugi. Urađeni su i značajni infrastrukturni objekti kao što su Vodovod i Toplana, izvršena je regulacija korita rijeke kroz grad, izgrađeni su putevi. Već od 60-tih započinje zaštita i restauracija Gradine, što se odvijalo svake godine, 1968. godine Tešanj kupuje pravo blago – biblioteku Hamida Dizdra, a potom je izgrađen i 1980. godine otvoren veleljepni Dom kulture… Stvarajući privredu, Tešanj nije zaboravio ni kulturu.
IV.
Dolazi 1992. godina. Intezivni razvojni planovi se zaustavljaju, Tešanj sve svoje ljudske i materijalne resurse okreće odbrani. U Tešanj dolazi oko 30.000 izbjeglica, prvenstveno iz Doboja i Teslića, što još više usložnjava ionako izrazito tešku situaciju. Organizacijom vlasti, entuzijazmom i samoorganizovanjem u početku, stvara se prvi odbrambeni bedem i zaustavlja agresija. Povremeno se svi segmenti društva uključuju u sistem odbrane. Ukupnom organizacijom lokalne zajednice Tešanj je među najuspješnijim općinama u Bosni i Hercegovini. Najveći broj Tešnjaka ostao je da brani ovaj prostor. Teritorijalna odbrana jača i prerasta u Armiju RBiH, čija Operativna grupa 7-jug u jednom trenutku ima oko 14.500 vojnika. U ratnim uslovima privreda se prilagođava potrebama i radi proizvode za potrebe vojske, ali i za civilne programe: kada god to dozvole ratne prilike, proizvodi se otpremaju u skladišta u Sloveniji i Hrvatskoj i obezbjeđuje se njihova distribucija kupcima po svijetu. Tako se dešavalo da kupac dobije proizvode iz Tešnja u vrijeme dok na CNN-u gleda bacanje hrane padobranom u opsjednuti prostor Tešnja, Maglaja i dijelova Doboja.
Najteži dani, koji traju skoro godinu, nastaju kada Tešanj zajedno sa slobodnim teritorijama Maglaja i Doboja 1993. godine dolazi u potpunu neprijateljsku opsadu i izolaciju od vanjskog svijeta. Tada ovaj prostor prikuplja svu svoju snagu da se odbrani, prehrani i preživi. Ti dani će u historiji Tešnja ostati kao jedni od najtežih, ali i najsvjetlijih.
Prostor je časno odbranjen. Čak su u ratu uspostavljene institucije kojih ranije nije bilo. Formira se Ratna bolnica, koja će prerasti u danas uglednu Opću bolnicu. Otvaraju se nove škole.
Tešnjaci nisu činili zločine, a sačuvali su kulturno blago svih naroda: najbolji primjer predstavljaju ikone iz pravoslavne crkve koje su rat provele u trezoru banke.
U odbrani je poginulo 436 boraca od kojih je ostalo 559 nezbrinute djece, a 578 su ostali invalidi, .
V.
Poslije uspostave dejtonskog mira Tešanj se susreće sa velikim problemima. Privredni kapaciteti su devastirani, izgubljeni su kupci, potrošni materijali, alati i druga sredstva za rad. Iz ratne proizvodnje ostale su opustošeni pogoni – bez materijala, alata, ulja za mašine koje je završilo u agregatima i motronim vozilima, a, s druge strane, dugovi države tvornicama riješeni su umanjivanjem državnog kapitala u firmama. Firme su se tako susrele sa problemom pokretanja proizvodnje zbog nedostataka obrtnih sredstava, a bankovne kamate su bile 25-30%. Izgubljeni su i kvalitetni kadrovi, a sve su više prisutni socijalni problemi radnika. Prema svojim skromnim mogućnostima, Općina daje pozajmice tvornicama kako bi mogle početi sa bilo kakvom proizvodnjom.
Naš regionalni administrativni centar 1992. godine bio je Doboj, a od 1994. godine to je Zenica. Sva infrastruktura bila je vezana za Doboj (elektro-napajanje iz Tuzle, PTT veze preko centrale u Doboju, Regionalni medicinski centar u Doboju, niz srednjoškolskih zanimanja u Doboju, finansijski tokovi preko Doboja…), i praktično Tešanj je u svakom smislu odsječen. Još dok je rat trajao krenulo se u izgradnju dalekovoda prema Maglaju radi elektro-snabdijevanja, izgradnju radio-relejnog sistema prema Zavidovićima i Zenici radi PTT deblokada, uspostavi Opće bolnice u Tešnju, utemeljenju tri srednje škole u Tešnju, intenzivno školovanje nastavnog kadra na Pedagoškoj akademiji u Zenici. Uspostavljena je saradnja sa sa mnogim međunarodnim organizacijama u cilju obnove infrastrukture: saobraćajne, zdravstvene, školske, elektro-energetske, stambene, urađena je strategija razvoja općine (jedini u Bosni i Hercegovini u to vrijeme), pokrenuto je uređenje prve industrijske zone Ciglana u Jelahu.
Formiranje općine Usora stvaralo je stalne i vrlo ozbiljne političke tenzije. Početna ideja i zahtjev bili su da ta nova ekskluzivno hrvatska općina zahvata Potočane, Jelah-Polje, Rosulje, Žabljak, a da se proteže iznad Miljanovaca i Piljužića do Kaloševića (praktično, gdje god je bilo Hrvata). Bila je to iznimno teška politička borba.
Uspostavlja se novi oblik organizacije države, vrlo nepovoljan, tako da je u prvo vrijeme nedostajala državna regulativa za mnoge oblasti. Trgovina je najjača privredna grana. Poreski sistem nije jedinstven na cijelom prostoru države, cvjetaju šverc i rad na crno koji ugrožava one što izvršavaju sve obaveze. Vrijeme je tranzicije, i to neposredno nakon rata. Radnici za koje tvornice nemaju posla vode se na teret firme. Njihova plaća nije zarađena, minulog rada nema, pa ti troškovi direktno utiču na ubrzano propadanje firmi i prije vremena privatizacije, kada su ostali samo dugovi i eventualno atraktivne lokacije.
U takvim uslovima neke djelatnosti nisu mogle izdržati trku sa privatnim sektorom, kao što su ugostiteljstvo i građevinarstvo. Teško je bilo do privatizacije održati vrijednost Univerzala i Zvečaja. Bilo je i pogrešnih politika koje su dovodile u upravljačku i rukovodnu strukturu nekompententne kadrove. Posljedice stanja u društvu, zakonske regulative i politike upravljanja državnim preduzećima dovele su do toga da se u privatizaciju ulazi bez vrijednosti firmi. Tvornica čarapa, Ukus, Sloga, Univerzal i Zvečaj nisu opstale. Tvornice nosioci razvoja, kao što su Pobjeda, Enker i FAD, uspjele su preživjeti proces privatizacije, ali se nisu mogle brzo vratiti na predratne pozicije. Fabrika filtera je dobila vlasnika u svom ranijem licencnom partneru i svjetskom lideru, pa je postala jedna od najboljih tvornica u Bosni i Hercegovini kada se uzimaju u obzir i sociološki i ekološki aspekt.
Međutim, u Tešnju se pojavljuje privatna inicijativa kao nova snaga i novi pokretač razvoja. Poslije 2000. godine intezivno rastu proizvodni kapaciteti koji su osnovani odmah nakon svršetka rata, a novi niču i razvijaju se zadivljujućom brzinom. Poduzetnici su imali viziju, hrabrost i znanje da osnuju i razvijaju vlastiti posao. Uz uvažavanje manjeg broja stranih investitora (namještaj, čarape, prikolice, filteri), tešanjski razvoj je najvećim dijelom nastao kao rezultat tešanjskih investitora. Samo radnici koji su prije rata bili zaposleni u Pobjedi, njih preko pedeset, danas imaju više zaposlenih u svojim firmama nego što su imale svetri fabrike proizišle iz ove tvornice.
Tešanj više nema Ukus, ali ima Lock-Wood, Artisan, Process i niz manjih proizvođača namještaja, od kojih je većina vrhunskog kvalteta i isporučuje proizvode diljem svijeta. Novi dizajn i nove tehnologije donio je strani partner, ali domaći ljudi vidjeli su svoju šansu i na istim principima zasnovali svoje tvornice. Ideja je da dizajn rade domaći i strani kvalitetni dizajneri, da se koristi vrhunska tehnologija za realizaciju ideja i da se promocija vrši na svjetskim sajmovima. Pojavljuje se i niz proizvođača plastične stolarije…
Tešanj više nema Slogu, ali ima Alpinu Bromy, Koteks i B&M komerc.
Napredak je opstao, ali danas konfekciju iz Tešnja izvoze i Contesa, Koža komerc i Art, Zemi…
Nema Univerzala, ali ima Inter, Hrvić gradnja, Inžinjering, Elez, Neđing i drugi.
Počinje se eksploatisati i najznačajniji prirodni – resurs minerlana i prirodna voda, koje postaju prepoznatljiv brend. Imamo 4 proizvođača od kojih Tešanjski kiseljak u ovoj godini očekuje proizvodnju od 35 miliona litara.
Pokreću se nove privredne grane, koje nisu postojale u Tešnju. U svojoj proizvodnji pilećeg mesa i konditorskih proizvoda Madi i AS su lideri u regionu (oba vlasnika su krenuli od nule i dolaze iz Pobjede).
Belif uspostavlja hemijsku industriju, kćerka firma i proizodnuju PET i PVC ambalaže, a početak je bio iz garaže sa sposobnim menadžerom, sa recepturom i znanjem inžinjera hemije.
Inox Ajanović je počeo sa znajem mladića koje je stekao u školi u Njemačkoj, sakupio novac, kupio alat i po povratku u podrumu počeo proizvoditi jednostavne proizvode od inoxa i prodavati uz pomoć oca, predratnog trgovca. Danas su iz tog podruma proizišla dva reperezentativna izvoznika proizvoda i namješataja od inoxa.
Saračević je svojom poslovnom idejom i razvojem od trgovca metalurškim proizvodima postao specijalizirani proizvođač dijelova i polufabrikata u saradnji sa švedskom firmom SSAB i postao značajan snabdjevač malih i velikih firmi.
Medena ima moderan tehnološki proces i radi montažne linije za najpoznatije svjetske proizvođače automobila.
Nismo imali ni jednu, a sada imamo tri grafičke kuće: Grafik-komerc, Planjax i Štamparija-S.
Velike prometne kuće dolaze uvijek iz glavnih gradova. Međutim, iz Tešnja dolazi Hifa-group, najveći distributer nafte i naftnih derivata. Trgovina je tešanjska tradicija, pa se i nakon ovog rata pojavilo nekoliko velikih trgovačkih kuća, kao što su AS, Mešić, Piro, Muki i druge.
Pored nekoliko nabrojanih većih kompanija, ono što Tešanj čini posebnim jest niz malih firmi koje rade veoma ozbiljne poslove. Sve je više firmi koje obrađuju metal za velike firme, ali i za nepoznatog kupca. Takve su KPM, Metalskop, Zupčanik, Stil kompani i druge. Kod mnogih majstora predratnih fabrika u kući se nalazi strug, glodalica, pa i mašina za ozubljenje, nudeći usluge. Danas u Tešnju egzistiraju vrhunske tehnologije obrade materijala, od petosnih CNC mašina, robota, automatskih linija, do mašina za sječenje vodom, laserom, plazmom, gasom, varenje, izrada zupčastih elemenata, termička obrada, farbanje i dr.
Intenzivno djeluje i Udruženje privrednika Biznis-centar Jelah Tešanj, koje već 15 godina uspješno oragnizuje privredni sajam.
U Tešnju se i administracija prilagodila novom vremenu. Jedna je od najmanjih u odnosu na broj stanovnika, a svoje usluge tretira kao proizvod – prilagođavajući se potrebama građana i privrede. I u tome su ljudi najznačajniji faktor. Načelnik Fuad Šišić, a zatim i mr. Suad Huskić – postavili su novi pristup i rad u općinskoj upravi. Nikada se u Tešnju nije više radilo na izgradnji infrastrukture. Skoro pola budžeta ide u Kapitalnu izgradnju. Opća bolnica danas ima 92 ljekara i 224 bolnička kreveta. Dom zdravlja ima devet područnih ambulanti, specijalističke službe.Uređene su tri industrijske zone, a gradnja privrednih objekata realizuje se i u Ljetiniću. Izgrađen je novi bunar, a voda je proteklih par godina stigla u Medakovo, Trepče i Radušu. U fazi izgradnje je primarna mreža za prikupljanje oborinskih i otpadnih voda, a planira se i izgradnja postrojenja za preradu otpadnih voda u Kraševu. U Jelahu je na Usori izgrađen novi most. Svake godine povećava se broj asfaltiranih kilometara seoskih puteva, tako da je danas svaka mjesna zajednica asfaltom povezana sa glavnim saobraćajnicama. Izgrađena je gradska sportska dvorana, zatim jedna sportska hala u osnovnoj školi, a završetak još tri planira se ove godine.
Broj zaposlenih dostigao je cifru od blizu 13 782, a njih 660 nema mjesto stanovanja na tešanjskoj općini. Broj poslovnih subjekata je dostigao cifru 2662 od čega 985 pravnih lica je d.o.o., 485 poslovnica i 1049 obrta. Broj nezaposlenih je 5541 od čega 2971 su žene. Procjena Federalnog zavoda za statistiku je da cdanas Općina ima 43675 stanovnika, 280 na kvadratni kilometar.
Saradnjom Mješovite srednje škole, Udruženja privrednika i Općine osposobljavaju se učenici za zanimanja koja su potrebna privredi, kao što su poslužioci CNC mašina, mehanotroničari i druga, ne čekajući državne reforme u školstvu.
Kulturna tardicija, i posebno odnos prema knjizi, nastavljaju se i znatno unapređuju. Tešanj ima prvu izgrađenu zgradu biblioteke u Bosni i Hercegovini poslije rata. Centar za kulturu i obrazovanje razvio je brojne djelatnosti i u njima dostigao najviši nivo, a u poslijeratnom vremenu objavio je 169 knjiga, od kojih je najveći boj posvećen Tešnju i tešanjskoj historiji, ljudima, stvaraocima u kulturi, nauci i umjetnosti. Od 2009. godine Tešanj ima i Muzej. Danas možemo reprezentativno predstaviti svoju kulturnu i historijsku baštinu.
Danas imamo svjetske prvake u ribolovu, TOŠK odavno nije bio tako uspješan, pioniri košarkaši Gradine donose zlatne medalje sa evropskog turnira u košarci, imamo državnu prvakinju u streljaštvu Nadinu Omerbašić. Imamo Amira Brku, jednog od naboljih književnika današnjice ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u regionu. Tešnjaci koji nikada nisu zaboravili svoj grad danas rade na Kembridžu (dr. Tonko Rajkovača), sarađuju sa NASA-om (dr. Adnan Tahirović), dr. Nedžad Korajlić je dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, dr. Muhamed Brka je dekan Veterinarskog fakulteta u Sarajevu, a dr. Alaudin Brkić Pravnog fakulteta u Zenici. Preko sto Tešnjaka okuplja se jedanput godišnje u Sarajevu, i uvijek su pri ruci svom zavičaju, a neki su otvorili svoje biznise u Tešnju.
U 2018. godini imali smo 547 živorođene djece, 399 vjenčanih, a umrlih 367. Spadamo u rijetke općine u Bosni i Hercegovini koje imaju pozitivan prirodni priraštaj stanovništva. Umiremo u 71. godini, u prosjeku znatno stariji nego ranijih godina, zahvaljujući boljoj zdravstvenoj zaštiti, higijenskim i općenito životnim uslovima.
Na kraju, mnogi se pitaju kako su nastali tako značajni rezultati u ovdašnjem razvoju. Odgovor je jednostavan i on je u ljudima i njihovom preduzimljivom mentalitetu. Poduzetnici i oni koji su uticali na tokove nisu sjedili i čekali ambijent i podršku viših nivoa vlasti. Imali su svoju viziju, hrabrost i znanje da je realizuju. Ako nisu imali znanja, znali su gdje da ga nađu. To su, između ostalih, osnivači i menadžeri uspješnih kompanija Sulejman Suljo Hrvić, Isak Jabandžić, braća Ahmetlić, Muharem i Haris Sejdić, Suad Roša, Muhamed Pilav, Adem Šišić, Osman Saračević, Fikret Omahić, Edib Šišić, Hamdija Artuković, Ibrahim Abduzaimović, Mensur Krdžalić, Fikret Ireiz, Mirsad Hajrić, Amir Kurdić, braća Kalabić, Almir Bećarević, Ahmo Halilović, Muharem Galijašević i brojni drugi. Prosječan Tešnjak posvećen je poslu, stekao je radne navike kod kuće. Odan je svojoj sredini i pomaže joj više nego što se to radi u drugim mjestima. Spreman je i na odricanje, na volonterski rad.
Privrednici pomažu svoju zajednicu. Donirali su sredstva Općoj bolnici za kupovinu CT-a, laboratorije, kardiomobila, kola hitne pomoći, toplog kreveta i dr. Iako je njegov biznis izvan Tešnja, Hajrudin Ahmetlić je glavni donator izgradnje prostora za dnevni boravak djece sa posebnim potrebama. Privrednici su uredili zelene površine, zidove u gradu i druge javne prostore. Značajni su donatori sportskih, humanitarnih, kulturnih i drugih organizacija.
Tešnjaci imaju i humanitarnu organizaciju Oslonac – kakva se rijetko može naći u drugim sredinama: do danas je izgradila 59 stambenih objekata za porodice sa socijalnim potrebama.
Imamo i problema. I Tešnjaci se iseljavaju u Njemačku, pa i oni koji za naše prilike imaju relativno dobra primanja. Velike privredne uspjehe ne prate i visoke plaće, ali i to se u posljednje vrijeme mijenja zbog promjena na tržištu rada. S obzirom na političke i ekološke opasnosti koje nam prijete, i mi živimo u strahu od toga šta nam donosi budućnost. Ne možemo uticati na ta kretanja, ali s razlogom možemo biti sigurni da će Tešnjaci uraditi ono što je u njihovim mogućnostima.
